Zdravko Tomac preminuo nakon kratke i teške bolesti
Preminuo je Zdravko Tomac, doznaje Večernji list.
Tomac je hrvatski političar i pisac, nekadašnji istaknuti član SDP-a, bivši saborski zastupnik, potpredsjednik Sabora i potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva.
Tomac je preminuo jutros u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava nakon kratke i teške bolesti, piše SBplus.hr.
Rođen je 24. svibnja 1937. godine.
Tomac je, kao mladić je postao vatreni ljevičar. U srednjoj školi oduševljava se Marxom i Nietzscheom te postaje ateist i komunist, no nakon prometne nesreće u srednjoj školi – u kojoj je iskusio kliničku smrt – počinje sumnjati u svijet bez Boga, pišu 24sata.hr.
– Tada sam doživio neke mistične događaje koji su u meni otvorili potpuno nove vidike – rekao je jednom, pa objasnio:
– Mistično sam spoznao da postoji nešto izvan ovoga svijeta, ali taj mistični događaj još nije bilo moje obraćenje, do kojega je došlo u katedrali Notre Dame u Parisu, kad mi je umro otac.
Kao deklarirani ateist, ta je mistična iskustva sebi objašnjavao kao halucinacije. S vremenom su se ti mistični događaji vraćali. Nikome o tome nije govorio, ali nakon očeve smrti, jednom je prilikom u crkvi Notre Dame u Parizu doživio obraćenje.
– Bio sam uvjeren da Bog, Isus postoji i da mi se dogodila milost. Iskreno sam postao vjernik – rekao je dr. Tomac. Od tada počinje čitati drugu literaturu – Bibliju, Katekizam Katoličke crkve, djela sv. Augustina, obraćenike Claudela, Newmana… Čak i kao znanstvenik dolazi do spoznaja da znanost ne osporava mogućnost postojanja Boga.
I u odnosu prema religiji, i u odnosu prema politici, u životu je opisao puni krug. Bio je blizak suradnik Jakova Blaževića, predsjednika SR Hrvatske, predavao u političkoj školi u Kumrovcu, navodno sudjelovao u pisanju Blaževićeve autobiografske knjige “Kako sam tražio crvenu nit”.
Sedamdesetih je sudjelovao u pisanju polukonfederalnog jugoslavenskog ustava, koji je omogućio legalno osamostaljenje Hrvatske i drugih republika. Početkom devedesetih bio je desna ruka Ivice Račana u SDP-u, gdje su obojica slično promišljala budućnost.
– Otkrit ću vam jednu tajnu – rekao je je novinarima, desetljeće nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine:
– Negdje u 4 sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja. Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država…
Tomac vremenom politički skreće sve desnije.
– Postupno sam shvaćao prijevaru komunizma i počeo sam se mijenjati. Tek u poznijoj životnoj dobi napustio sam lažne zvijezde vodilje i pronašao sam istinsku zvijezdu vodilju u Isusu Kristu. Shvatio sam da je ljubav prema Bogu pretpostavka za ostvarivanje ljubavi čovjeka prema čovjeku. Međutim, smatram da Bog čovjeku daje slobodu i odgovornost. Čovjek ima mogućnost izbora i dobra i zla – rekao je.
Tomac je bio jedan od glavnih mentora Milana Bandića.
– Javio mi se kao moj bivši student i tada počinjemo suradnju. U godinama koje su slijedile došlo je do velikih previranja, borbe protiv Miloševića i Milan je, kao politički radnik, pokazao da je spreman boriti se za hrvatske nacionalne interese i za hrvatsku lijevu socijaldemokratsku stranku. Bilo mu je jasno da će Jugoslavija nestati i da Hrvatskoj treba i lijeva noga, ne samo desna… – rekao je.
Nakon razlaza sa socijaldemokratima (nakon 2000.) Tomac je konačno prešao na pozicije suverenizma, ostajući na njima do kraja života: u zadnjem političkom obraćanju života podržao je Kolindu Grabar Kitarović.
I sam je bio predsjednički kandidat (na izborima 2007. kandidirao se protiv Franje Tuđmana i osvojio dojmljivih, ali nedovoljnih 458.172 glasa, odnosno 21 posto.
Zdravko Tomac za vrijeme Domovinskog rata bio je potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva (1991.-1992.)
Kao čovjek bio je komunikativan i skroman, uvijek raspoložen za razgovor, a nikada mu – unatoč dugoj političkoj karijeri – nitko nije zamjerio bogaćenje, nepoštenje ili korupciju.
