Zašto je homeopatija glupost?

HOMEOPATSKI pripravci iz godine u godinu postaju sve popularniji unatoč tome što su brojna ozbiljna istraživanja pokazala da nemaju nikakav medicinski učinak, odnosno da je njihovo djelovanje u najboljem slučaju efekt lažnog lijeka – placebo.

Na svjetskom tržištu prodaja homeopatskih pripravaka u 2015. dosegnula je 3,8 milijardi USD, a kako potražnja ubrzano raste, prema projekcijama Transparency Market Researcha, do kraja 2024. dosegnut će 17,4 milijarde. Prema The Economistu, danas samo Amerikanci troše oko 3 milijarde USD na homeopatiju.

Ovaj porast interesa može se objasniti s jedne strane rastom straha ljudi od nuspojava konvencionalnih lijekova kakve homeopatski pripravci uglavnom nemaju. To je osobito važno zato što se posvuda produžava životni vijek, a time i učestalost kroničnih bolesti za koje se terapije moraju uzimati svakodnevno na duge staze. Osim toga, porast se može objasniti širenjem tržišta u zemljama u razvoju. Konačno, internet i društvene mreže pridonose rastu povjerenja u homeopatiju jer izostaje sustavna edukacija o njezinoj pravoj prirodi i dometima, a ljudima je statistika uglavnom puno sabije razumljiva od osobnog doživljaja i anegdotalnih primjera tipa ‘mojoj prijateljici je pomogla’.

Homeopatija je protivna znanosti i zdravom razumu

Prije svega, važno je istaknuti da homeopatija nije utemeljena ni na kakvim znanstvenim spoznajama. Nju je krajem 18. stoljeća osmislio njemački liječnik Samuel Hahnemann (1755. – 1843.). Ideja vuče korijene još iz stare Grčke, a sažeto bi se mogla opisati sa ‘slično se sličnim liječi’ ili ‘klin se klinom izbija’ (u doslovnom prijevodu s grčkog hómoios-ὅμοιος značilo bi slična patnja).

Naime, Hahnemann je u svojoj knjizi “Materia Medica” ustvrdio da bi se bolesti mogle liječiti malim količinama tvari, uglavnom ekstraktima biljaka i minerala, koje kod oboljelih izazivaju iste simptome kao i sama bolest. Do ovog zaključka došao je prevodeći jedan rad o djelovanju lijeka protiv malarije – kinina, odnosno praha kore kininovca. Probao ga je i otkrio da kod njega izaziva slične simptome, poput povišene temperature, kao i sama malarija (znanstvenici danas pretpostavljaju da je bio alergičan na kinin). Zaključio je da bi vrlo razrijeđene otopine određenih tvari mogle potaknuti organizam da sam razvije otpornost na bolesti. A koliko razrijeđene? Homeopatija kaže – što više to bolje – učinak lijeka je tim veći što je udio aktivne tvari u otopini manji.

Kada je homeopatija nastala, bila je manje štetna od drugih terapija

Ako želimo razumjeti pojavu i širenje homeopatije, treba znati da je u vrijeme kada je ona nastala medicina bila na vrlo niskim granama. U to vrijeme liječnici su sve i svašta ‘liječili’ puštanjem krvi ili izvlačenjem krvi pijavicama. Još jedna raširena metoda u to vrijeme bila je tzv. vakuumska terapija, odnosno terapija čašama – postavljanje zagrijanih staklenih posuda na kožu čijim se hlađenjem stvarao podtlak. Nije teško razumjeti da je u takvim okolnostima homeopatsko ‘ništa’ najčešće bilo bolje, odnosno manje štetno nego uvriježeno ‘išta’.

Prividna sličnost ideje homeopatije i mehanizma cijepljenja ne bi nas smjela zbuniti – Hahnemann je mislio da efekt može postići davanjem tvari koje izazivaju slične simptome, a ne davanjem malih količina uzročnika kako bi tijelo kroz obrambeni sustav naučilo reagirati na patogene.

Homeopatski lijekovi razrijeđeni su do nepostojanja

U skladu s navedenom idejom da razrjeđivanje jača djelovanje aktivne tvari, što se naziva potencijacijom ili dinamizacijom, u homeopatskim terapijama se mogu pronaći pripravci koji nose oznake od 10X do 30C, koje je preporučio sam Hahnemann, pa i mnogo više. Svaki X označava da je aktivna supstanca prošla razrjeđivanje s deset puta većom količinom vode, a svaki C sa sto puta većim udjelom otapala (2X dakle znači da je aktivna tvar razrijeđena s deset puta većom količinom otapala da bi dobivena otopina potom ponovno bila razrijeđena s deset puta većom količinom istog otapala). Nakon svakog razrjeđivanja preparat se dobro protrese s idejom da se svojstva otopljene tvari prenesu na vodu.

Prema zakonima kemije, odnosno prema Avogadrovom broju koji je 1811. predložio talijanski znanstvenik Amadeo Avogadro, nakon razrjeđivanja od 24X vjerojatnost da je u otopini ostala jedna jedina molekula tvari pala je na 60 posto, a Hahnemann je preporučio da razrijeđenje koncentracije aktivne tvari u lijeku bude 30C, odnosno čak 60X, što znači da bi u otopini bilo praktički nemoguće pronaći ijednu molekulu.

Masovno predoziranje homeopatijom bez posljedica

Ovo razrjeđenje 2010. je na duhovit način povodom Tjedna homeopatije ilustrirao James Randi, američko-kanadski skeptik, ranije mađioničar, utemeljitelj zaklade James Randi Educational Foundation koja je, među ostalim, raspisala nagradu od milijun dolara onome tko dokaže postojanje parapsiholoških fenomena (nitko je do danas nije uspio osvojiti).

“Homeopatski lijek protiv nesanice sadrži ekstrakt kave”, rekao je Randi. “No, ljudi, vi ne znate što je Samuel mislio pod malim količinama. Da biste bili sigurni da ćete u tom lijeku dobiti barem jednu molekulu kofeina, trebali biste progutati 60 plivaćih bazena toga lijeka”, objasnio je Randi.

Međutim, kao što smo već naveli, suvremeni homeopati, svjesni apsurda koji proizlazi iz preporučenih razrjeđenja u kontekstu Avogadrova broja, izlaz su pronašli u tezi prema kojoj voda pamti svojstva aktivne tvari.

Kako bi ilustrirali apsurd homeopatije, aktivisti britanske neprofitne udruge Merseyside Skeptics Society organizirali su 2010. kampanju pod nazivom 10:23 (po Avogadrovom broju koji iznosi 6.022 x 10²³) u kojoj su se javno predozirali homeopatskim pripravcima dozama 20 puta većima od preporučenih.

Sličnu akciju predoziranja pripravkom protiv nesanice u Hrvatskoj su organizirali Skeptici u pubu 2013. Svaki od sedam sudionika na javnom skupu popio je cijelo pakiranje od 80 pilula, što je bila 25 puta veća doza od propisane. Nakon tri sata (ali i kasnije) nitko nije imao nikakvih posljedica osim slatkog okusa koji su u ustima ostavile šećerne tablete.

Nije istina da voda pamti

Teorija prema kojoj voda pamti informacije o molekulama s kojima je došla u dodir jedna je od klasičnih pseudoznanstvenih besmislica. Ona nikada nije znanstveno potkrijepljena, već je, naprotiv, u izravnoj suprotnosti s temeljima kemije i fizike. Naime, kada bi tvari ostavljale svoj ‘potpis’ u otapalima, život ne bi mogao postojati – temelj života su vrlo složeni i osjetljivi sustavi biokemijskih reakcija u vodi, koji se nikada ne bi mogli razviti kada bi ona poprimala svojstva svih tvari koje je ikada otapala.

Tu tezu među prvima je pokušao dokazati i u nekom jakom znanstvenom časopisu objaviti francuski imunolog Jacques Benveniste. Njegov tim je 1988. razrijedio otopinu ljudskih antitijela u vodi do te mjere da gotovo nije bilo mogućnosti da je ijedna molekula antitijela ostala u otopini. Tim je objavio da su rezultati studije pokazali kako su ljudski bazofili, unatoč razrjeđenju, reagirali jednako kao da su naišli na izvorno antitijelo. Učinak je zabilježen samo kad se otopina snažno tresla tijekom razrjeđivanja. No ni Benveniste ni drugi timovi znanstvenika kasnije nikada nisu uspjeli replicirati ove pozitivne rezultate u strogo kontroliranim, dvostruko slijepim studijama (u kojima istraživači ni sami ne znaju što je u supstancama, odnosno uzorcima s kojima rade tako da je manipulacija nemoguća).

Randi je ovaj put ponudio milijun dolara onome tko uspije dokazati da voda uistinu pamti, no ni to do danas nikome nije pošlo za rukom.

Emocije zabilježene u kristalima leda

Jedan od pobornika pamćenja vode je japanski poduzetnik i pisac, alternativni liječnik Masaru Emoto. On je 90-ih postavio teoriju, utemeljenu na fotografijama kristala, da voda pamti informacije te da čak različito reagira na emocije, primjerice na lijepe i ružne riječi. On je tvrdio da ljepota kristala vode ovisi o tome kako se njome postupalo prije nego što je zamrznuta. No svi pokušaji znanstvenika da ponove njegova istraživanja također su propali. Zapravo se pokazalo da oblici kristala ni na koji način ne ovise o mislima i emocijama kojima je bila zaokupljena osoba koja je provodila pokuse.

Znanstvenici ističu da nije sporno da će udio molekula vode koje sudjeluju u različitim agregatima biti funkcija veličine i oblika spremnika u kojemu se tekuća voda nalazi te kretanja ili mirovanja vode u spremniku. Međutim, tvrde da se tu radi o privremenim stanjima koja nakon prekida kontakta molekula vode s određenom površinom traju svega pedesetak femtosekundi (0,00000000000005 sekundi), što znači da je vodi koju smo ulili u čašu sasvim svejedno je li zagrabljena izravno iz izvora ili je od izvora do čaše prenesena kroz cijev ili bocu. Drugim riječima, voda ne pamti s čime dolazi u dodir.

Homeopatija nema učinak veći od placeba

Dakle, za sada ne postoje nikakva uvjerljiva tumačenja kako bi homeopatija uopće mogla djelovati, osim kao lažni lijek placebo. No, budući da je kroz povijest bilo lijekova koji su djelovali mada nitko nije znao kako (osobito u dalekoj povijesti; danas je to rjeđi slučaj), učinkovitost homeopatije valjalo je istražiti i u kliničkim studijama.

Na sreću toga ne manjka. Na tu temu napravljena su brojna istraživanja. Jedno od najvećih objavio je u kolovozu 2005. vodeći medicinski časopis The Lancet. On je predstavio opsežnu studiju u kojoj su rezultati 110 ispitivanja homeopatskih preparata uspoređeni s istim brojem rezultata testiranja konvencionalnih lijekova. Zaključak The Lanceta bio je da je djelovanje homeopatije u najboljem slučaju ravno djelovanju placeba, lažnog lijeka koji čini da se ljudi koji vjeruju u njegovu učinkovitost osjećaju bolje.

Svjesni da popularnost homeopatije raste i da će nastaviti rasti unatoč nepostojanju znanstvenih potvrda, autori studije u Lancetu poručili su sljedeće:

“Polemike se nastavljaju unatoč 150 godina nepovoljnih rezultata. Čini se da ona postaje sve popularnija što su dokazi u prilog homeopatiji razrjeđeniji.”

Ovdje je zanimljivo istaknuti da su istraživanja pokazala da je efekt placeba tim veći što je povjerenje ljudi u učinkovitost lijeka veće. Tako će, primjerice, placebo biti jači kada se navodni lijek daje injekcijom nego u obliku tablete. Zanimljivo je da su studije pokazale da na snagu efekta utječe čak i boja pilula. Primjerice, crvena, žuta i narančasta boja povezane su sa stimulativnim učinkom, dok su plava i zelena povezane s umirujućim. Drugim riječima, što nam se terapija čini intenzivnijom, što više vjerujemo u nju i što je više u skladu s našim očekivanjima, to je placebo jači.

Svaki lijek mora imati efekt veći od placeba

Pritom treba imati na umu da se placebo učinak podrazumijeva za sve lijekove – od ozbiljnih, konvencionalnih lijekova očekuje se da imaju efekt jači od placeba. To se postiže tako da se u kliničkim istraživanjima kontrolnoj skupini ispitanika daju lijekovi bez ikakvih aktivnih sastojaka tako da je jedini mogući učinak placebo, dok se drugoj skupini daje pravi lijek koji mora pokazati jači učinak. U konačnici, korist od lijeka također mora biti mnogo veća od posljedica koje uzrokuju nuspojave koje ne smiju biti ozbiljne.

Dakle, učinak lijekova ne mjeri se u odnosu na potpuni izostanak liječenja, već u odnosu na efekt koji izaziva lažni dojam da se liječimo.

Na kraju istaknimo da se homeopatski pripravci danas uglavnom vode kao dodaci prehrani tako da ne prolaze kroz ista rigorozna klinička istraživanja kao konvencionalni lijekovi. Njihova učinkovitost uglavnom se svodi na tzv. anegdotalne dokaze, poput tvrdnji: “To ti je odlično, mojoj prijateljici je puno pomoglo.” To pak podrazumijeva da njihova proizvodnja košta vrlo malo ili gotovo ništa.

Zanimljivo je pritom istaknuti da koncept potencijacije, u kojem je otopinu potrebno puno puta tresti da bi otapalo poprimilo svojstva aktivne tvari, proizvođačima homeopatskih pripravaka osigurava biznis. Naime, tko si može priuštiti da sam kod kuće neki ekstrakt razrjeđuje i drmusa stotinama ili tisućama puta? Jeftinije je i sigurnije kupiti gotov homeopatski pripravak.

Razvijene zemlje ukidaju potpore homeopatiji

Suočeni sa sve više studija koje pokazuju da je homeopatija nadriliječništvo, bez ikakvih znanstveno utemeljenih uporišta i rezultata, zdravstveni sustavi u razvijenim zemljama posljednjih godina počinju ukidati financijske potpore koje su homeopatske terapije dobivale iz sustava zdravstvenog osiguranja.

Kao jedan od ključnih problema medicinski stručnjaci navode činjenicu da bi mnogi bolesnici mogli odustati od terapija koje im stvarno pomažu da bi se liječili isključivo alternativnim, za koje nema dokaza. Dodatni problem je to što homeopatske pripravke često prepisuju školovani liječnici te što je njihova prodaja unosnija za ljekarne od prodaje lijekova na recept.

Princ Charles, veliki pobornik homeopatije, naišao je na oštre kritike znanstvenika kada je 2018. objavio da je pokrovitelj obrazovne organizacije Faculty of Homeopathy u Londonu.

Na temelju rezultata znanstvenih studija Australija, Velika Britanija, Švicarska i Francuska, kao i Savjetodavno vijeće Europskih akademija i Komisija za pseudoznanost i istraživačke prijevare Ruske akademije znanosti, zaključili su da je homeopatija neučinkovita i preporučili da se ukine praksa njezinog financiranja iz državnih sredstava. Francuska, koja je sjedište najvećeg svjetskog proizvođača homeopatskih pripravaka Boirona, i Engleska, u kojoj  je homeopatija vrlo popularna, među ostalim i zbog princa Charlesa, krenule su u proces ukidanja svih javnih potpora homeopatiji. Nacionalni zdravstveni sustav u Engleskoj prestao je s financiranjem homeopatskih pripravaka u studenom 2017. Štoviše, stručnjaci su od britanskog Ministarstva zdravstva zatražili da homeopatske lijekove stavi na crnu listu zabranjenih lijekova na recept. Francuska je objavila da će ukinuti financiranje do 2021. godine. U studenom 2018. godine Španjolska je također najavila poteze za zabranu homeopatije i drugih pseudoterapija.

U Hrvatskoj više nema registriranih homeopatskih lijekova

Hrvatski propisi o reguliranju homeopatskih pripravaka ponešto su olabavili ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Neki poznavatelji zdravstvenog sustava smatraju da se to dogodilo pod utjecajem njemačkih i francuskih homeopatskih lobija. Međutim, danas na popisu agencije za lijekove HALMED više nema registriranih homeopatskih lijekova. Naime, kako vrijeme prolazi, homeopatski proizvođači koji su svojevremeno uspjeli isposlovati odobrenja za neke pripravke kao za lijekove sve više gube licence jer pripravci ne uspijevaju dokazati učinak u sve rigoroznijim ispitivanjima.

index.hr