Zaljubili su se u Auschwitzu i ponovno sreli nakon 72 godine

Prvi je put s njom razgovarao 1943. u Auschwitzu pored krematorija. David Wisnia je odmah shvatio da Helen Spitzer nije obična logorašica. Zippi, kako joj je bio nadimak, bila je uvijek čista i uredna. Na njezin zahtjev, upoznao ih je jedan zajednički znanac, također logoraš. Skovali su plan da se ponovno sretnu za tjedan dana.

Trebali su se naći između krematorija broj 4 i 5. Popeo se na vrh improviziranih stepenica sačinjenih od paketa zatvoreničke odjeće. Zippi ih je složila i uredila prostor dovoljno velik da se u njega smjeste njih dvoje. Wisnia je imao 17 a ona 25 godina.

“Nisam znao ništa. Ona me naučila svemu”, nedavno se prisjetio danas 93-godišnji Wisnia, piše New York Times.

Oboje su bili židovski zatvorenici u Auschwitzu i oboje povlašteni. Wisnia je u početku morao sakupljati tijela logoraša koji bi izvršili samoubojstvo, a morao je i pjevati nacističkim čuvarima jer su otkrili da je odličan pjevač.

Spitzer je imala nešto bolju poziciju jer je bila grafička dizajnerica. Postali su ljubavnici i sastajali su se jednom mjesečno u točno određeno vrijeme, na istom mjestu. Nakon početnog straha da ih se ne otkrije, s vremenom su počeli s nestrpljenjem iščekivati dan kad će se susresti.

Nisu puno razgovarali. A kad bi i razgovarali, bili su to tek mali isječci iz njihovih prijašnjih života.

Wisnijin otac je bio operni pjevač i on ga je usmjerio pjevanju, ali je cijela obitelj nestala u varšavskom getu. Spitzer je također voljela glazbu, svirala je klavir i mandolinu i naučila ga je jednu mađarsku pjesmu. Ispod kutija s odjećom, kolege logoraši su čuvali stražu da bi ih upozorili na dolazak SS oficira.

Nekoliko mjeseci bili su jedno drugom utjeha, ali su znali da ti susreti neće trajati zauvijek. Oko njih je posvuda bila smrt. Ipak, ljubavnici su planirali zajednički život, budućnost izvan Auschwitza. Znali su da će biti razdvojeni, ali imali su plan, nakon što su čuli da Saveznici pobjeđuju. Ipak. do tog susreta čekat će iduće 72 godine.

Jednog popodneva ove jeseni Wisnia je, kao i posljednjih 67 godina, sjedio u svojoj kući u Levittownu u Pennsylvaniji, gledajući stare fotografije. Kao odličan pjevač, desetljećima je pjevao u lokalnoj židovskoj zajednici. Sad jednom mjesečno drži govore i priča o ratnim stradanjima, a publika su mu studenti ili posjetitelji knjižnica.

U siječnju Wisnia planira sa svojom obitelji otputovati u Auschwitz, kamo su ga pozvali na proslavu 75. godišnjice oslobođenja logora. Očekuje da će tamo opet susresti kolegu koji je jedini preživio. Posljednji put velika proslava bila je prije pet godina i okupilo se 300 preživjelih bivših logoraša.

Najstariji Wisnijin sin saznao je tek kao tinejdžer da njegov otac nije rođen u Americi. Wisnia se trudio zaboraviti ružnu prošlost i naporno se trudio usvojiti američki naglasak.

Djeca i unuci puno su ga puta molili da im priča o svojoj prošlosti, a nakon dugo vremena, postupno je počeo pričati. I onda su ga nagovorili da napiše memoare.

“Jedan glas, dva života: Od zarobljenika u Auschwitzu do vojnika u 101. zrakoplovnoj jedinici”, objavljena je 2015. godine. Tada je njegova obitelj prvi put saznala za njegovu djevojku iz Auschwitza.

U memoarima Zippi je nazvao Rose. Njihovo druženje, kako se čini, nije prošlo baš onako kako je planirano. Kad su se on i Helen Spitzer ponovno susreli, oboje su već bili u brakovima.

“Kako podijeliti takvu priču sa svojom obitelji?”, pitao se Wisnia.

Spitzer bila je među prvim Židovkama koje su stigle u Auschwitz u ožujku 1942. Došla je iz Slovačke, gdje je pohađala tehnički fakultet i rekla da je prva žena u regiji koja je završila naukovanje kao grafička umjetnica.U Auschwitz je stigla s 2.000 neudatih žena.

Isprva su joj dodijeljeni naporni poslovi rušenja u logoru Birkenau. Bila je pothranjena i neprestano bolesna – preboljela je tifus, malariju, imala dijareju.

Bila je radnica sve dok se dimnjak nije srušio na nju, ozlijedivši joj leđa. Svojim vezama, znanjem njemačkog jezika i grafičkim dizajnom, osigurala si je uredski posao.

Njezini početni zadaci uključivali su miješanje crvene boje u prahu sa lakom kako bi nacrtala okomitu prugu na uniformama zatvorenika. Konačno je počela registrirati sve dolaske žena u logor, izjavila je 1946. na svjedočenju koje je dokumentirao psiholog David Boder, a koji je zapisao prve intervjue s preživjelima nakon rata.

U vrijeme kad je Spitzer upoznala Wisniu, radila je iz zajedničkog ureda s drugom Židovkom u kojoj su bile zadužene za organiziranje nacističke dokumentacije i evidencije logoraša.

Kako su odgovornosti gospođe Spitzer rasle, slobodno se kretala unutar dijelova kampa, a ponekad bi smjela izaći i van. Redovito se tuširala, nije morala nositi povez, navelike je koristila svoje znanje o osnovama izgradnje trodimenzionalnih modela kampa.

Privilegije su bile takve da je uspjela dopisivati čak i slati pisma jedinom preživjelom bratu u Slovačku, putem kodiranih razglednica.

Ipak, gđa Spitzer nikada nije bila nacistička suradnica ili kapo, židovka dodijeljena za nadgledanje drugih zatvorenika. Umjesto toga, koristila je svoj položaj kako bi pomogla zatvorenicima i saveznicima. Svoje dizajnerske vještine koristila je za manipuliranje papirologijom i zarobljenike raspoređivala na različite radne zadatke i kasarne.

Imala je pristup službenim izvještajima o logoru, koje je dijelila s različitim grupama otpora, izjavio je Konrad Kwiet, profesor sa Sveučilišta u Sydneyu.

Dr. Kwiet intervjuirao je Helen Spitzer za esej objavljen u knjizi “Približavanje preživjelom u Auschwitzu”.

Kad je došao u logor, Wisnia je raspoređen u “posmrtnu jedinicu”. Njegov je posao bio prikupljanje tijela zatvorenika koji bi se bacili na električnu ogradu koja je okruživala logor. Odvlačio bi leševe u vojarne, a onda su ih odvozili kamionima.

Ubrzo se pročulo da je Wisnia dobar pjevač, pa je dobio novi posao u zgradi SS-a, zvanoj Sauna.

Dezinficirao je odjeću novopristiglih logoraša koje bi slali u plinske komore. Spitzer je vidjela da je Wisnia u Sauni pa je počela češće tamo dolaziti. Jednom kad su uspostavili izravni kontakt, donosila bi zatvorenicima hranu i zauzvrat ih molila da čuvaju stražu idućih pola sata – sat vremena dok bi s Wisniom bila u njihovom ljubavnom gnijezdu.

Jednog poslijepodneva 1944. godine shvatili su da će to biti njihov posljednji uspon do skrovišta. Nacisti su odvozili posljednje logoraše na tzv. ‘marševe smrti’ kojima su praznili logor i uništavali tragove jer su se savezničke snage počele približavati.

Wisnia i Spitzer preživjeli su u Auschwitzu više od dvije godine, dok većina zatvorenika nije uspjela preživjeti ni nekoliko mjeseci. Ubijeno je ukupno 1,1 milijun ljudi.

Tijekom posljednjeg sastanka napravili su plan. Obećali su jedno drugom da će se po završetku rata naći u Varšavi u zajednici.

Wisnia je napustio Auschwitz nešto prije Zippi u jednom od posljednjih transporta. Prebačen je u Dachau u prosincu 1944. ali je uspio pobjeći i skrivao se u štali sve do dolaska Saveznika. Kad je čuo njihove tenkove, potrčao je prema njima nadajući se najboljem i konačno dočekao Amerikance.

Oduvijek je maštao da će jednog dana zapjevati u New Yorku. Prije rata napisao je pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu tražeći vizu kako bi mogao studirati glazbu u Americi. Njegove dvije ujne emigrirale su u Bronx 30-ih godina i znao je njihovu adresu.

Sada, suočen s vojnicima iz 101. zrakoplovne jedinice, bio je presretan, a trupe su ga prihvatile nakon što su čuli njegovu priču na lošem engleskom, nešto njemačkog i jidišu i poljskom koji je također govorio. Nahranili su ga, dali mu uniformu i mitraljez i naučili ga rukovati oružjem. Europa je za njega, spletom okolnosti, postala prošlost.

“Nisam htio imati više veze s ičim europskim, postao sam 110 posto Amerikanac”, kaže Wisnia.

U Americi je postao ‘Mali Davie’ i postao prevoditelj. Sad je morao ispitivati Nijemce i oduzimati im oružje.

Njegova jedinica krenula je na jug prema Austriji, oslobađajući gradove na toj ruti.

Pred kraj rata stigli su do Hitlerovog planinskog skrovišta u Berchtesgadenu.

Ovdje su se počastili Hitlerovim vinom i pronašli mnogo vrijednih predmeta. Wisnia si je uzeo pištolj Walther, jedan poluautomatski pištolj i Baldur kameru.

Iako, kao Poljak, nikada nije mogao dobiti čin u američkoj vojsci, obavljao je za njih brojne poslove. Jednom kada se pridružio Amerikancima, njegov plan da se vrati po Zippi više nije dolazio u obzir, jer se bojao propustiti priliku za odlazak u Ameriku.

Spitzer je bila među posljednjima koja je kamp napustila živa. Poslana je u ženski logor u Ravensbrücku i podlogor u Malchowu prije nego što je evakuirana u marš smrti. Ona i prijateljica izbjegle su marš tako što su uspjele pronaći odjeću bez crvene pruge koju je i sama ucrtavala na uniforme logoraša. Stopile su se s lokalnim stanovništvom koje je bježalo.

Kako je Crvena armija napredovala i nacisti se predali, Spitzer je stigla do rodne Bratislave u Slovačkoj. Tamo više nije zatekla ni sestru, ni roditelje, osim jednog brata koji se tek bio oženio. Odlučila je otići i pustiti ga da počne novi život.

Prema povjesničaru dr. Grossmannu, povijest Helene Spitzer o njezinom putu nakon rata namjerno nije rasvijetljena do kraja, ali je ona aludirala da se povezala s Birchom, tajnim pokretom koji je pomagao Židovima da se nezakonito presele u istočnu Europu ili u Palestinu.

Milijuni preživjelih raseljeni su, a Europa je bila prepuna kampova s prognanicima. Otprilike 500 takvih kampova je organizirano u Njemačkoj. Usred kaosa, Spitzer je stigla do prvog kampa prognanika pod američkom upravom u okupiranoj Njemačkoj i u kojoj su bili Židovi. Zvali su ga Feldafing i upravo je to bio kamp u koji je Wisnia dostavljao zalihe hrane.

“Vozio bih se tamo do Feldafinga, ali nisam imao pojma da je ona tamo”, rekao je Wisnia. Ubrzo nakon što je u rujnu 1945. stigla u Feldafing, Helen Spitzer se udala za Erwina Tichauera, vršitelja dužnosti šefa policije i sigurnosnog časnika Ujedinjenih naroda, pa je počela raditi za američku vojsku.

Još jednom je gđa Spitzer, sada poznata kao Tichauer, bila u povlaštenom položaju. Iako su i oni bili raseljene osobe, Tichaueri su živjeli izvan logora. Ona je sad imala 27 godina i bila je među najstarijim preživjelima u Faldafingu. Ona je dijelila hranu izbjeglicama i trudnicama, a u jesen 1945. sa suprugom je dočekala generale Dwighta D. Eisenhowera i Georgea S. Pattona koji su obišli logor.

Tichauer i njen suprug posvetili su se humanitarnom radu i preko UN-a nastavili misije u Peruu, Boliviji, Indoneziji, a njezin suprug je predavao bioinženjering na Sveučilištu New South Walesu, u Sydneyu.

Na kraju su se Tichaueri preselili u Ameriku, najprije u Austin, Texas, a zatim su 1967. u New York, gdje je dr. Tichauer postao profesor bioinženjerstva na njujorškom sveučilištu. U svom stanu, okružena knjigama o holokaustu, Tichauer je redovito razgovarala s povjesničarima.

Povjesničari kojima je povjerila svoju priču postali su dio njezine obitelji. Doktor Kwiet je u njoj, kako je rekao, pronašao drugu majku.

“Bila je posvećena trezvenom, gotovo tehničkom prikazu onoga što se događalo u logorima.”

No, tijekom mnogih sati koje je posvetila detaljima strahota u Auschwitzu nikad nije spomenula Wisniu.

Nešto nakon što je rat završio, Wisnia je čuo od bivšeg zatvorenika iz Auschwitza da je Tichauer živa. Do tada je već bio potpuno angažiran u američkoj vojsci u Versaillesu u Francuskoj, gdje je čekao da konačno emigrira u SAD.

Kad su ga tetka i ujak pokupili u luci u Hoboken, u veljači 1946., nisu mogli vjerovati da je 19-godišnjak u uniformi američke vojske mali David kojeg su posljednji put vidjeli u Varšavi.

U žurbi da nadoknadi izgubljeno vrijeme, Wisnia je uronio u život New Yorka, odlazeći na plesove i zabave. Vozio se podzemnom željeznicom od kuće tete u Bronxu do bilo kojeg mjesta na Manhattanu. Odgovorio je na oglas u lokalnom listu i postao prodavač enciklopedija.

Godine 1947. na jednom vjenčanju je upoznao buduću suprugu Hope. Pet godina kasnije, par se preselio u Philadelphiju. Postao je drugi čovjek prodaje za enciklopedijsku kompaniju Wonderland of Knowledge Corporation, sve dok mu nije krenula karijera pjevača.

Godinama nakon što se skrasio sa suprugom u Levittownu, prijatelj mu je dojavio da Zippi živi u New Yorku. Wisnia, koji je svojoj ženi ispričao o svojoj bivšoj djevojci, mislio je da će ovo biti prilika da ju ponovno vidi.

Njihov je prijatelj dogovorio sastanak. Wisnia je vozio dva sata iz Levittawna do Manhattana i čekao u predvorju hotela preko puta Central Parka.

“Nikad se nije pojavila. Shvatio sam da je i bolje da se ne vidimo. Bila je udana, imala je muža, a ja sam bio oženjen”, rekao je Wisnia.

Tijekom godina , Wisnia bi tu i tamo nešto saznao o Zippi preko zajedničkih prijatelja, ali njegova se obitelj širila – imao je četvero djece i šestero unučadi. A onda je 2016. odlučio ponovo doći do Zippi. Ispričao je priču svojoj obitelji i njegov sin, danas rabin u Reformskoj sinagogi i Princetonu u državi New York, pokrenuo je s njim potragu. Napokon je Zippi pristala na susret.

U kolovozu 2016. g. Wisnia je poveo dvoje svojih unuka sa sobom na ponovno druženje s gospođicom Tichauer. Šutio je tijekom većeg dijela vožnje automobilom od Levittowna do Manhattana. Nije znao što očekivati. Prošlo je 72 godine otkako je posljednji put vidio svoju bivšu djevojku. Čuo je da je lošeg zdravlja, ali je malo toga znao o njezinom životu. Vjerovao je da mu je ona pomogla da preživi Auschwitz, ali je još jednom htio to provjeriti.

Kad su Wisnia i njegovi unuci stigli u njezin stan, zatekli su ju u bolničkom krevetu, okruženu policama punih knjiga. Bila je sama, suprug joj je umro 1996. i nikad nisu imali djece. Tijekom godina gubila je polako vid i sluh, a telefon joj je postao jedina veza sa svijetom.

Isprva ga nije prepoznala, nego tek kad se jako nagnuo blizu nje.

“Oči su joj se raširile, gotovo kao da joj se život vratio. Sve nas je iznenadila”, rekao je 37-godišnji Wisnijin unuk Avi Wisnia.

Ubrzo su bivši ljubavnici počeli razgovarati, ovaj put na engleskom. Pitala ga je je li priznao supruzi da je bio s njom u Auschwitzu i onda su prešli na razgovore o djeci, vremenu provedenom u vojsci, a ona o svom humanitarnom radu nakon rata. Čudila se Wisnijinom savršenom engleskom i rekla da nikad nije vjerovala da će se ikad sresti.

Druženje je trajalo oko dva sata. Na kraju je morao pitati: Je li ona imala nešto s činjenicom da je cijelo to vrijeme uspio preživjeti u Auschwitzu?

Podigla je ruku s raširenom dlanom. Glas joj je bio glasan, slovački naglasak izražen.

“Pet sam vas puta spasila od smrti”, rekla je.

“Znao sam da je to učinila. Nevjerojatna je”, rekao je Wisnia svojim unucima.

No, to nije bio kraj njezine priče.

“Čekala sam te”, rekla je Tichauer. Wisnia je bio zaprepašten. Nakon što je izbjegla marš smrti, čekala ga je u Varšavi. Slijedio je plan. Ali on nikad nije došao.

“Voljela sam te”, rekla je.

“I ja sam volio tebe”, odgovorio joj je.

Wisnia i Tichauer više se nikad nisu vidjeli. Ona je umrla 2018. godine u 100. godini života. Zadnji put kad su se vidjeli, zamolila e Wisniu da joj nešto otpjeva. Primio ju je za ruku i otpjevao mađarsku pjesmu – istu onu koju ga je ona naučila u Auschwitzu. Sjećao se svih riječi, piše Express.