Vučić izražava razumijevanje za ‘srpsku pobunu’, ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95.

Vučić izražava razumijevanje na srpsku pobunu u Hrvatskoj 91., ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95. Pupovac govori o ustašizaciji Hrvatske. Pojedini Srbi u Hrvatskoj opet su u kušnji. Sotonine riječi uvijek su umotane u strah, tjeskobu i komplekse. Što je s ljudskim izborom? Nismo li i mi sami odgovorni za ono što nam se događa?

Svaki odlazak negdje s nakanom ili potrebom dužeg boravka nego što je to turistički ili obiteljski ili prijateljski posjet nekome, traži napor. Taj napor je s ciljem da pohvatamo drugačija pravila socijalnog, kulturološkog, običajnog, vjerskog i zakonskog funkcioniranja. Isto tako, nakon dužeg boravka „tamo negdje“, ponovno je potrebno vrijeme povratka na staro, premda nikad to do kraja neće biti na ono staro, jer smo se „od tamo negdje“, vratili obogaćeni za neka nova ugodna, manje ugodna ili negativna iskustva koja nas sada dijelom determiniraju u svim aspektima našeg ponašanja i vrednovanja. Naprosto, nismo više isti, više ili manje. Naravno, ni onaj kraj koji smo ostavili nije mirovao, i tamo su se događali nekakvi procesi promjena.

Resocijalizacija kao pojam nije nužno vezana za prijestupnike zakona kako iz krim miljea, tako i za ovisnike, koji su jedno vrijeme proveli u penalativnim ustanovama ili ustanovama za liječenje ovisnosti. Ovaj pojam u socijalnom životu u Hrvatskoj, vežemo bar za još dvije populacije. Branitelje i povratnike.

U vremenu izbivanja i boravka, da li u ustanovama koje sam naveo ili u drugim kulturama, područjima drugih kulturnih i socijalnih vrijednosti, stilova života, zakonskih normi, različitim vjerskim sredinama, drugim običajima, traži od osobe proces socijalizacije s novim normativnim, kulturološkim i socijalnim vrijednostima. Taj proces moguć je samo ako je osoba otvorena prema novome i ima unutarnju potrebu biti jedan od onih koji ga okružuju. Samo socijalno zrela osoba može biti socijalizirana.

Naravno da to ne znači izgubiti i zaboraviti temeljne vrijednosti i kulturalne običaje svoje matice, već je izraz poštovanja prema ljudima i sredini u koju je došao, kao i olakšavanje samome sebi oko usvajanja novih pravila ponašanja.

Pogledajmo svoju rodbinu i prijatelje koji su otišli živjeti tamo negdje. U funkciji dužine boravka van domicila, ti ljudi nam više i više sliče na Amerikance, Nijemce, Austrijance ili u novije vrijeme, ali još uvijek kratko Irce. Tako ih čak u razgovoru i oslovljavamo. Evo meni mog Amerikanca, evo meni moga Švabe. Ti ljudi su na pojavnom planu promijenili imidž, od frizure, do odijevanja, promijenio im se naglasak, smanjio im se vokabular materinjeg jezika, tim više ako su tamo bez mogućnosti kontakta sa zemljacima. Tu su i prehrambene navike, i cijeli niz drugih obilježja koje su ovdje imali, a sad su ih zamijenili nekim novim.
Na unutarnjem planu, planu sustava vrijednosti , običaja, novih iskustava, načina rezoniranja, znaju biti tako dramatične promjene, da nam se ponekad učini da to nije onaj stari naš taj i taj kojega smo mi poznavali.

Hoćemo li ga mi sada po njegovom dolasku nama u kratku posjetu preodgajati? Vraćati, resetirati na one postavke s kojima je otišao? Naravno da nećemo. To će nam čak biti i simpatično. Bit će nam razlog i tema sitnih nemalicioznih zafrkancija i podbadanja.

Ukoliko bi se taj netko naš za stalno vratio tamo odakle je i krenuo, e bome, to bi bila već neka druga priča. Naravno da bi trebali uvažiti da je to sada ipak dijelom neka nova osoba , determinirana novim raznoraznim iskustvima, ali sad je on ipak tu, tu ima namjeru i ostati. Onda ćemo od njega, uz naše razumijevanje, u nekom periodu očekivati da se resocijalizira. Da ponovno napravi potreban napor kako bi što više , ali nikad u potpunosti, bio jedan od nas, bar u onom dijelu osnovnih običaja, vrijednosti sustava i pisanih i nepisanih pravila ponašanja. Je li to normalno i realno za očekivati? Da, ako ta osoba ima kapaciteta za takvu promjenu. Mlađe osobe sigurno će imati više kapaciteta od starijih koji su izgubili potrebni plasticitet za novim oblikovanjem.

Sad pokušajmo zamisliti imaginarnog Jovu iz Korenice, kojeg je njegov otac ili djed pokupio na traktorsku prikolicu i po već razrađenom planu, ne možda i po njihovoj osobnoj volji, odvezao ravno do Sremske Mitrovice.

Jovo je kod svog odlaska imao sedam godine. Dijete koji pamti svoj dom, jelu iza kuće ispred kuće, zelene livade svugdje uokolo. Podrum pun kiselog zelja, suhe svinjetine, divljači.

Prvi šok je bio put u neizvjesnost kad nije znao niti odredišta, a kamo li da je znao što ga tamo čeka. Upravo zahvaljujući toj svojoj mladoj dobi, on se je od svih svoji ukućana najbolje adaptirao na novo okružje, novi dom u Sremskoj Mitrovici. U početku ni njemu nije išlo lako, ali svakim danom postajao je jedan od njih tamo. Završio je osnovnu, srednju, odslužio vojsku, zaposlio se, i jedan dan kada je već imao svoju djecu, odluči se vratiti u Korenicu.
Još su mu jasne slike kuće koju je napustio, osjeća one mirise koje je ostavio, sunce koje je nemilosrdno pržilo onog dana kada je u traktorskom konvoju krenuo na put za tamo negdje.

Jovo se vratio kao formirana osoba. Ovaj put svojom odlukom na koju ga nitko nije tjerao, a ne kao onda 95., kad su ga bez pitanja (tko djecu što pita), stavili u prikolicu i napustili svoj dom. On sada želi na svom djedovskom, pradjedovskom ognjištu, krenuti u novi život.
U Korenici više ljudi ne poznaje nego što ih zna. Pa ni izgled Korenice više nije u potpunosti isti. Redaju se još neke novine, od kojih svaka traži napor da bi ju prihvatio.

Kreće s nešto malo novca u nekakav posao. Opet nova prepreka, novi napor. Sve on to savladava svojom upornošću, snalažljivošću i žilavosti.
Ipak je nezadovoljan. Osjeća tu neku frustraciju, ali ne samo on, već i njegovi susjedi, Hrvati, koji su se doma vratili 95. Do sada se nisu imali prilike susresti niti upoznati, a svatko u naprtnjači nosi breme predrasuda koje ih koče već u pomisli da jedan drugom kažu dobar dan.

Tko će napraviti prvi korak jedan prema drugome? U jednom dijelu to su slične naravi. Tvrdi, rigidni, sumnjičavi. Ali netko bi ipak trebao napraviti taj prvi korak, jer napetost u zraku gotovo da se dade opipati.

Jovo je zvezdaš, Josip dinamovac. Josip, njegov vršnjak, povratnik također, tu je već 23 godine, zapravo starosjedilac. U trenutku kada je tu došao, u Korenici nije bilo nikoga. Jovo je na svom ognjištu, pradjedovini, ali ga nije bilo punih 19 godina. Više od duplo nego što ima godina života.
Mislim da je jedina izlaz u postupku Jovine resocijalizacije i Josipova strpljenja, naravno u granicama mogućeg. U postupak resocijalizacije moraju ući svi povratnici, bilo da je riječ o Korenici, Đevrskama ili Daruvaru.

Jovi je potrebna pomoć, ali tu potporu u resocijalizaciji neće dobiti od Vulina, Dačića ili Vučić. Nje se ni Pupovac iskazao u realizaciji novih prilika, novih pravila ponašanja i vrijednosti društva koja su se promijenila od vremena „SAO Krajne“, a opet u Korenici i Hrvatskoj kao njihovoj domovini i mjestu za život.
Nije samo Jovin izbor i dobra volja dovoljna za proces resocijalizacije. Prvo na koga se on u Hrvatskoj oslanja, što je prirodno je SNV, Pupovac i mjesni svećenik.

Kako mu SNV i Pupovac, odnosno jedno te isto, mogu pomoći? Sigurno ne time da po mišljenje ide u Srbiju Vučiću, onom istom koji je u proljeće 95. još uvijek govorio o „Srpskim zemljama“ Baniji, Kordunu, srpskoj Dalmaciji… U Hrvatskoj je pored Srba još dvadeset jedna nacionalna manjina. Njihovi problemi su opće hrvatski, a ne usko etnički.

Jovin povratak u Korenicu, povratak mladog, ali zrelog čovjeka, trebala bi biti životna odluka, ali ne i životna pogreška. Kako to izbjeći? Osobnim i nacionalnim pročišćenjem, katarzom . Povratak na stara ognjišta da, ali rasterećena svih bremena prošlosti, poglavito ranije naučenih socijalnih i političkih obrazaca ponašanja. Srbija nije tamo gdje je jedan Srbin, Srbi nisu božji narod, niti više niti manje nego svi ostali na svijetu, i definitivno, ne postoji niti će postojati „Krajina“.

Paralelno dok pišem ovaj tekst, slušam TV. Vučić izražava razumijevanje na srpsku pobunu u Hrvatskoj 91., ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95. Pupovac govori o ustašizaciji Hrvatske. Pojedini Srbi u Hrvatskoj opet su u kušnji. Sotonine riječi uvijek su umotane u strah, tjeskobu i komplekse. Što je s ljudskim izborom? Nismo li i mi sami odgovorni za ono što nam se događa?

Mnogi Srbi koji su otišli u treće zemlje, dobro su se snašli, ekonomski su prosperirali. Socijalizirali su se u novo okruženje, postali jedni od građana te države koju su odabrali za svoje mjesto novog života.
Znači može se. Pitanje je, želi li se?

Trpimir Jurić / Kamenjar.com