VODEĆI AMERIČKI MEDIJI NATJEČU SE U POHVALAMA HRVATSKOJ Svi pričaju o tekstu u New York Timesu, no najdirljivija posveta stiže iz kultnog magazina!

Ovaj magazin koji je počeo izlaziti još 1857. godine u Bostonu hrvatskoj je pobjedi posvetio jedan od najdirljivijih tekstova iz pera autora Franklina Foera. Početak teksta je posvetio gubitniku, Engleskoj, navodeći kako je “uvijek dosad sudbina koja je čekala englesku reprezentaciju bila vidljiva svima – osim njima samima. Zaslijepljeni svojim trijumfom na Svjetskom prvenstvu 1966. godine, zemlja si je zadavala očekivanja koja nikad ne bi mogla ostvariti – i nije”. No, ovaj put je došlo do promjene, mlada je ekipa počela pobjeđivati, a u domovini se pojavila izreka: “Vraća se kući (nogomet)”. “Kako se nacija raspomamila bilo je gotovo neizbježno da Engleska bude kažnjena jer se prepustila pretjeranom samouvjerenju”.

A onda autor prelazi na Hrvatsku. Navodi kako joj se treba nakloniti jer je nakon dvije utakmice u kojima je pobijedila u penalima našla snage za pobjedu. “Svjetsko prvenstvo je povijesno kartel kojim vlada nekolicina mnogoljudnih industrijskih nacija, a Hrvatska je na rubu kraha. No, nogomet je u srži hrvatskog nacionalnog bića”.

Autor čak ističe da je Hrvatska na put neovisnosti krenula nakon poznate nogometne utakmice Dinama i Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. “Luka Modrić, tolkinovski čarobnjak u hrvatskom srednjem redu, bio je prognanik. A Mario Mandžukić je kao dijete pobjegao pred ratom u Njemačku. Kao neutralni promatrač uživam gledajući neočekivani, polagani marš Hrvatske kroz turnir i njihov uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. To što su uspjeli ući u finale, unatoč veličini i nedavnoj prošlosti, stvaranje je jedne od najljepših bajki u povijesti nogometa”.

The New York Times: Hrvatska – igrači koji nisu prestali trčati čak i kad su im tijela vrištala da stanu…

“Njihove su noge prestale funkcionirati davno prije kraja, njihovi su mišići boljeli, pluća bila u nosu, tijelo se kidalo i patilo. Hrvatski igrači su došli do svojih granica i otišli daleko od njih, još jednom; iscrpili su sav adrenalih; zapali su duboko u crveno, u bol”.

Tako je autor Rory Smith započeo svoj opis hrvatske pobjede. “I čak, i kad su se njihovi pokreti kočili, a tetive zatezale, kad su ostajali bez daha te se činilo da ne mogu više dati ništa više, oni su nastavili ići, juriti, trčati: proći Englesku, u finale Svjetskog prvenstva, u povijest”. Ovako poetičan opis teško da bi napisao i hrvatski pjesnik, zaljubljenik u nogomet.

“Sve su supersile ispale: Brazil i Njemačka, Argentina i Španjolska. Hrvatska, nacija od četiri milijuna stanovnika, ostaje. Samo Francuska stoji između ove ekipe i onoga što bi se smatralo, vrlo vjerojatno, najvećim iznenađenjem u povijesti u Svjetskih prvenstava – hrvatskom pobjedom”. Smith je ostao fasciniran hrvatskim igračima koji su nakon posljednjeg sučevog zvižduka poslije produžetaka odjurili prema svojim navijačima kao da nisu trčali 120 minuta. “Oni su pjevali, plesali, uživali u svom trenutku”. I Smith ističe kako je Engelska na ovom Svjetskom prvenstvu shvatila da ima pravu priliku, da je sreća konačno na njihovoj strani. “Engleska, lišena pretencioznosti i ega, činila se otvorenom i prijateljskom, neočekivano simpatično i – najšokantnije od svega – u stvari kao dobra nogometna ekipa”. Smith ističe kako je zbog toga i očaj zbog poraza ovaj put bio drukčiji nego u prijašnjim ispadanjima s velikih natjecanja jer ovaj put nije bilo krivca. “Ne, to je jednostavno završilo gdje je moralo, protiv ekipe s malo više iskustva i vrijednosti, tima koji je naviknut na tako rafinirano ozračje. Modrić je veteran četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Dejan Lovren i Ivan Rakitić svaki po jedan”.

Zatim se posvećuje engleskom izborniku Southgateu koji je bio više nego korektan čekajući da čestita hrvatskim igračima nakon što su proslavili pobjedu “želeći osjetiti kako je to. Ali, to je budućnost. Sadašnjost pripada igračima koje je gledao, onima koji su učinili Hrvatsku najmanjom zemljom koja je ušla u finale Svjetskog prvenstva od Urugvaja 1950. godine, koja je pretvorila svoj tim u moderno čudo. Igrači koji nisu prestali trčati čak i kad su im tijela vrištala da stanu, kad nisu moglo doći do daha, kad su se i kosti ječale pod teretom. Naradili su se za nagradu; zaslužili su je. Čeka ih Francuska. Još jednom moraju zaći u crveno”.

The New Yorker: Tragikomična opera Hrvata Marija Mandžukića

“Mandžukić je, realno, tip napadača kojeg se lako previdi. Igra prirodno slavi igrače koji vole loptu uz svoju nogu, koji nameću ritam, dodaju pasove i u plesnom koraku prolaze kraj protivnika. Ali postoje i drugi nogometaši koji su majstori prostora i koji su više nego jednako učinkoviti. Mandžukić je jedan od njih. U pravilu se njegovo ime ne čuje često iz usta komentatora, tako dugo dok to nije “Mandžukić!”. I on je tu, tri metra ispred, pucajući prema golu najčešće jednim doticajem”.

Tako je Sam Knight za ovaj ugledni magazin počeo opis nogometaša koji ga je fascinirao. “Gledao sam polufinale – sklupčan na podu i pun nade – i kunem se da Mandžukić nije dotaknuo loptu sve do osamdeset i treće minute”. Nakon toga Knight opisuje kako je Mandžukić sjedio na terenu i pokazivao da ima grčeve. A onda – “Mandžukić!”. “Perišić je bio u naletu prema engleskom golu i, iznenada, Mandžukić je dobio prostor koji je trebao i koji je tražio, cijelu večer. Ne treba mu puno, pola metra trave. Ljevicom šalje loptu u mrežu. I onda trči prema hrvatskim navijačima. Da bi na kraju utakmice odšepao s terena”.

Bloomberg: Uspjeh na Svjetskom prvenstvu neće pomoći Macronu

Ova poslovna agencija je poslala lošu poruku francuskom predsjedniku. “Francuzi su zabavljeni svojim nogometašima koji se pripremaju za finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. Ako Francuska pobijedi, Macron će moći malo uživati u odsjaju slave nogometnog tima, čiji mnogi igrači dolaze iz obitelji imigranata, koji je na čelu svih sportova koji ujedinjuju Francuze svih klasa. Ali Macron će morati sam zabiti nekoliko golova i to uskoro ako želi da se pozitivni faktor vezan uz nogomet pretvori u trajnu podršku”.

Washington Post: Rijetko dovodim u pitanje američku izuzetnost. Nogomet je to promijenio.

Max Boot, kolumnist ovog uglednog dnevnog lista, navodi razloge koji su ga naveli da počne uživati u nogometu i da dovede u pitanje američku praksu da se njihova natjecanja nazivaju “Svjetski kupovi” (World Series).

“Rusija, koja je rangirana na 70. mjestu, ulazi u četvrtfinale pobjedivši Španjolsku na penale da bi odmah zatim, kao u nekoj poetskoj pravdi, izgubila na penale od majušne Hrvatske. Južna Koreja, drugi očekivani gubitnik, pobjeđuje moćnu Njemačku i tako omogućava Meksiku da ode dalje. Slabi Japan je vodio protiv moćne Belgije 2:0 da bi zatim briljantna belgijska oluja odnijela pobjedu u posljednjoj sekundi. Moćni Brazil, favorit nakon poraza Njemačke i tim s najviše pobjeda na Svjetskom prvenstvu u povijesti, gubi u četvrtfinalu. Engleska, vječno razočaranje koje je osvojilo SP samo 1966. godine, nadmašuje sva očekivanja i dolazi u polufinale da bi ondje izgubila od Hrvatske (4,1 milijun stanovnika), koja postaje druga najmanja zemlja koja je došla u finale”.

I onda poentira: “Kad sam naučio cijeniti nogomet naučio sam i cijeniti ograničenja američke izuzetnosti. Da, mi smo velika nacija, ali to ne znači da mora biti kako mi kažemo ili nikako. U stvari, postajemo još i veći ako naučimo cijeniti običaje i stavove drugih zemalja. Vjerujem da je moja promjena stava o sportu povezana s mojom promjenom stava o politici. Na oba polja izbjegavam Trumpovudoktrinu: “Mi smo, Amerika, kučke”. Ne, mi smo dio svijeta”.