VAŽNO JE ZVATI SE JASMILA
Bosanskohercegovačka filmska redateljica Jasmila Žbanić se u intrervjuu Jutarnjem listu obrušila na Plenkovića i Milanovića što se bave izbornim zakonom u BiH, te što su više puta posjetili Mostar nego siromašna i porušena mjesta u Hrvatskoj. Optužuje Hrvatsku za razbijanje BiH i napada hrvatsku politiku. Počelo je to već od 2014., kada je Jasmila poručila Milanoviću :”Marš kući”, reagirajući na njegovu posjetu Mostaru. Osjetljiviji ljudi se tako ne obraćaju ni psu, ali budući da se radi o Jasmili, takav riječnik upućuje da o sebi misli kao o neupitnom autoritetu za sve i svašta. Neka vrsta urbane sultanije. U svijetu je odavno prisutan trend da poznate osobe iz svijeta filma, glazbe i sporta temeljeno na njihovoj poznatosti, postanu instant eksperti za domaću i međunarodnu politiku, kulinarstvo i alternativno liječenje. Tako npr. imamo pjevačice i manekenke koje, ako primarno zanimanje zakaže, obavezno napišu nekakvu kuharicu s receptima koje su same izmislile, a zna se i dogoditi da postanu životne trenerice inspirirane self help literaturom gdje malo prikažu svoje životne nesreće (ušminkane naravno) da bi cijela stvar izgledala uvjerljivije. U nekim slučajevima ide i do te razine da postanu eksperti za alternativno liječenje, pa nude rješenja za anksioznost i tvrdokorne gljivice. Jasmila je ipak viša razina, pa se ona bavi politikom, a ne tvrdokornim gljivicama. Svjetska je ona djevojka, uglavnom odjevena u nekakvu nedefiniranu odjeću, neobičnu frizuru s minimalnim makeupom. Sve europski i građanski, gdje stremimo, a ne znamo kako ćemo. Zato će nam Jasmila pomoći kritizirajući srpski i hrvatski nacionalizam koji uništavaju BiH. Sve bi to bilo korektno da je kritizirala i bošnjački nacionalizam, ali nije, jer samo su Bošnjaci čuvari BiH. Jasmila bi trebala znati da je Hrvatska supotpisnica Daytonskog sporazuma i da ima ustavnu obvezu brinuti se o Hrvatima u BiH. Hrvati imaju pravo da vole BiH onako kako oni žele boreći se za svoju ravnopravnost, a ne kako Jasmila kaže. Mogla je Jasmila, da je htjela kritizirati sljedeće:
1. Izjavu Bakira Izebegovića da se ne boji za Bosnu dok su džamije pune,
2. Izjavu Fadila Novalića da je čitav dunjaluk Alahov i da Bošnjaci samo BiH ne moraju dijeliti s drugima,
3. Izjavu Šefika Kurdića da Bošnjaci mogu biti samo gazije ili šehidi, a svi ostali samo sluge,
4. Izjavu Alme Omerović da su Opći izbori „džihad našeg vremena”,
5. Čestitku Benjamine Karić, kad je umjesto čestitke za Božić čestitala kalendar,
6. Skidanje hrvatskih zastava i vijenaca poginulih pripadnika HVO-a u obrani Sarajeva,
7. Izjeve Šefika Džaferovića da Armija BiH nije počinila zločine, kao i činjenicu da su pripadnici te armije bili napadači na WTC,
8. Oduzimanje titule počasnog građanina Sarajeva Orhanu Pamuku,
9. Izgradnju zatvorenih arapskih naselja po BiH,
10. Potpunu marginalizaciju hrvatskog jezika u javnom prostoru,
11. Građanske, sarajevske medije koji na svako negodovanje Hrvata zbog diskriminacije raznih vrsta, odmah zalijepe etiketu ruskih igrača, (to je sad moderno i rješava sve, nešto kao boja leda u modnim trendovima prije 15 godina).
Nepregledan bi bio ovaj niz točaka da nastavim dalje, pa ću ovdje stati. Nisam gledala filmove Jasmile Žbanić, a nisam niti filmski kritičar, te stoga ne ulazim opravdanost dodjeljenih joj nagrada, ali mi sve nekako vuče na trend nagrađivanja po političkoj korektnosti. Nešto kao pobjeda Ukrajine na Euroviziji. Budući se proslavila filmom o Srebrenici, zašto ne inzistira na objašnjenjima od nizozemske vlade kako su to nizozemski vojnici dopustili da se dogodi tako stravičan zločin. Zašto nekom nizozemskom dužnosniku ne kaže: „Marš kući”. Nizozemski vojnici su to znali i morali znati i što je najvažnije morali spriječiti, a nisu. Taj pokolj je trajao danima. Nizozemska vlada je teatralno podnijela ostavku i nedavno su bili protiv termina konstitutivnosti u nekoj od deklaracija Europskog parlamenta i to je za nju dovoljno, ipak se radi o zemlji europske demokracije, a možda su joj i rekli da su joj filmovi odlični. Žali se Jasmila na izborni zakon, jer je ona u skupini „ostali”, pa eto kao takva ne može biti kandidat za predsjedništvo i to je najveći problem. Zna Jasmila da je BiH društvo duboko nacionalno podijeljeno i da će i na ovim izborima pobijediti nacionalne stranke i da će tako još dugo ostati, čak i da sad imamo zakon po kojem se ona može kandidirati, ali bitno je da ona po svijetu „prosipa” kvazi građanski diskurs, a stvarna situacija je drugačija. Moguće je možda jednog dana da BiH postane građansko društvo, ali je put do toga dug i mukotrpan i svakako mu ne pomaže Jasmilino građansko prenemaganje.
