Umro je Prpa. Dobri duh Velebita nađen je mrtav u šumi
“JUTROS je nakon višednevnog nestanka pronađeno beživotno tijelo našeg velikog prijatelja Vlade Prpića – Prpe. Njegovoj obitelji i prijateljima izražavamo sućut i tugu zbog odlaska jednog od zaštitnih znakova Velebita”, objavljeno je na Facebook profilu Planinarske udruge Dinaridi.
I HGSS je objavio kako je pronalaskom tijela okončana potraga za domarom s Baških Oštarija. “Članovima obitelji izražavamo sućut”, dodaju.
“Meni je Velebit ili ne bit´”
“Meni je Velebit ili ne bit'”, kazao je za RTL-ovu “Potragu” prije dvije godine Prpić, koji je prije pet godina život u Zagrebu zamijenio vrhovima Velebita.
Planinarska legenda je govorila da nitko bolje ne poznaje Velebit od Prpe, a on je prije dvije godine kazao da ondje ima sve što mu treba.
“Dosta mi je bilo civilizacije i grada, ja sam u Zagrebu proveo 35 godina, i nisam baš bio oduševljen gradom ni onda, ni dan danas. Ja sam uvijek od djetinjstva bio vezan za ovaj glupi Velebit, za ove livade, ja kad sam u Zagrebu išao na posao, i ono osobito na proljeće na periferiji kad bi jorgovani procvali, ja bih bio na Velebitu. Ima Velebita, hvala Bogu, i moje geslo planinarsko je da je malo jedan život za Velebit”, kazao je prije dvije godine Prpić.
Otišao na Velebit kada je otkrio da ima karcinom
Živio je u svojoj kolibi nazvanoj Jatara. Kada se preselio na Velebit, bolovao je od karcinoma, za koji je govorio da ga je na Velebitu izliječio.
“Što me nosi tamo gore,
Možda more, možda gore.
Što ga vidim odozgore,
Dolina se dolje stere.
Jugo, bura ovdje dere,
Nigdje takve belvedere.
Čudesno je na vrhu biti,
Možeš zvijezde dohvatiti.
Što te stislo – preboliti,
U osami saznaš tko si.
Smrt daleko, dok smo bosi,
Sad je blizu nek se nosi.
Ovi dolje, ispod nogu niti znaju, niti mogu Doći gore bliže Bogu”, izrecitirao je za RTL prije dvije godine pokušavajući pojasniti svoj život na Velebitu.
“Moja kućica se zove Jatara. Sama riječ jato je zavjetrina, znači zavjetrina, tako i ta kućica. Brlog moj je zaštićen od bure, nevjerojatno, tu sam na vrhu ovog brda, a ja buru čujem samo u krošnjama”, rekao im je.
Nastanio se ondje prije pet godina, kada je doznao da ima zloćudni tumor. Kad mu je bilo najgore, propješačio je 200 kilometara po velebitskim vrletima s mišlju da se više ne vrati jer u bolnici nije htio ostati.
“I išao sam na Velebit dok ne padnem negdje. Ponio sam taj svoj revolverčić, u džepu, pa kad više ne bude… riješit ćemo to… ostavio sam poruku da me nitko ne traži. I sada im šaljem poruku da me ne traže, ako mi pamet ne ode k vragu. I mene neće nitko naći kad pođem na Velebit i tamo ću i ostati i nekako to, to hodanje me valjda… čini mi se, dosta pomoglo, kad sam se vraćao, meni je bilo sve bolje, što sam išao dalje, bilo mi je sve bolje, i kad sam se vraćao, ja sam poslije 100 kilometara mogao skoro trčati”, prisjeća se Vlado.
Je li mu ikad dosadilo biti sam na planini?
Kada bi ga pitali nije li mu dosadno samom na planini, govorio je da mu je žao samo zato što je dan prekratak. Uz održavanje Jatare bavio se i pronalaskom rimskih puteva.
Osim toga, proučavao je i poskoke.
“Našao sam dva staništa degenije, velebitske degenije, ali neću reći gdje se nalaze. Na južnom Velebitu su, ali neću reći gdje, jer je degenija najzaštićenija endemska vrsta ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Ne znam koliko je pouzdan podatak, ali Velebit navodno ima više biljnih vrsta nego Velika Britanija”, rekao je 2017. godine za RTL.
“Meni je prekrasno, kad nosi mećava, to je nešto neopisivo, kao Sjeverni pol, valjda. Kao da ste na Grenlandu, ne znam, meni je to neopisivo. Tamo gori vatra u kući, fino je toplo, ali ja ne mogu biti u kući samo, što ću u kući… Onda ja idem pa se bavim snijegom, pa lopatam, vučem drva, to je valjda iz djetinjstva nešto ostalo, tko će ga znati. Možda ja stvarno nisam normalan”, otkrio im je u istom intervjuu.
