U Subukiju stigla struja, a stigla je i afrička Drađana – volonterka Kapi ljubavi
Kažu da svi teški putovi vode do predivnih mjesta. Habari! Afrički pozdrav dragi moji!
Već tjedan dana sam u Subukiji (selu na 1.800 metara nadmorske visine), u Keniji. Prošlo je pet godina od moga zadnjeg posjeta Africi (gdje sam boravila pola godine). Sve je isto, a opet sve je drugačije! U selo je došla struja, internet…
Ostaviti iza sebe hladnoću i velike minuse, meni koja ne voli zimu i snijeg (ni na slikama) i doći na plus 35 (možda i više), bilo je super! Od Tomislavgrada do Zagreba odvezla me moja draga prijateljica, sestra Blanka! Potom sam od Zagreba preko Frankfurta stigla do Nairobija! Nakon što sam prenoćila u samostanu u Nairobiju, krenula sam put Nakurua (gradića udaljenog šezdesesetak kilometara od Subukije).U Nakuruu me čekao fra Miro s dvojicom fratara iz Italije (Francescom i Fabriziom). Obojica su zaista dragi ljudi i odmah smo se sprijateljili. Francesco je otišao nakon dva dana, a Fabrizio će u misiji ostati šest mjeseci. Uz spomenute, fra Miru i Fabrizia, u misiji su još dvojica svećenika Florentinus i Peter, kao i volonterka Martina, Bugojanka, koja živi na Islandu. Brat Flore (kako od milja zovemo fra Florentinusa), pravi je veseljak i trudi se da nam ne nedostaje manga i smijeha! Kaže da moramo biti zahvalni Bogu na životu i na prilici koju smo dobili! Moram spomenuti i kuharicu Ruth (brine se o nama kao prava mama), a navečer je s nama i Simon Langat, nas čuvar!
Habari za nyumbani, Drađana!
“Habari za nyumbani”, dobro došla kući, bio je pozdrav kojim su mi poželjeli dobrodošlicu. I zaista, kao da sam došla kući! Afriku i jesam osjećala kao drugi dom. Uvjerila sam se da je istinita izreka: „Tko jednom posjeti Afriku uvijek joj se iznova vraća!” Bez obzira na umor koji sam osjećala od puta, nisam izdržala i ujutro nakon mise i doručka Martina i ja krenule smo put sirotišta. Do njega se pješači oko četiri km. Kako smo se približavali Malom domu, moje uzbuđenje je sve više raslo. Mučilo me je pitanje, hoće li me se djeca uopće sjetiti. Ipak je prošlo pet godina i puno volontera se u međuvremenu izmijenilo. U dvorištu sirotišta dočekao nas je Dominik i dok nam je lagano prilazio čula sam kako je izgovorio moje ime – Drađana (tako su me nazvali jer je moje ime za njih preteško izgovoriti). Uh! Koje olakšanje, ipak me se netko sjeća! Nakon Dominika prilazile su tete koje paze na djecu i moja draga prijateljica mama Franco. U Africi žene kad rode zovu po imenu prvorođenoga djeteta. Većina djece u to vrijeme bila je u školi i dok smo čekali da djeca dođu na ručak, vrijeme smo provodili s dječacima i djevojčicama s teškim fizičkim i psihičkim deformacijama. Ono što je bilo zajedničko svakom djetetu je osmijeh koji nesebično poklanjaju. Bila je tu naša Rose koja ima 25 godina, a izgleda kao djevojčica od deset, Jeremiah i Steven, Jonh koji je na žalost u međuremenu i oslijepio, malena Faith, također djevojčica s teškim deformacijama, zatim Julia, a upoznala sam i malenog Miru, najmlađega sina mame Franco (koji je dobio ime po fra Miri).
Kako se bližilo vrijeme ručka, polako su pristizala dječica iz škole i svi su me odmah prepoznali (srce ko kuća). Zadnja je stigla Jane (moja miljenica), djevojčica koja se kreće pomoću proteze jer ima jednu kraću nogu. Sramežljivo mi je prišla i pozdravila se. U Malom domu je trenutno sedamnaestero djece. Nicholas, Richard, Judy i Mery su u srednjoj školi i povremeno dođu u Mali dom.
Hvala svim dobročiniteljima!
Zahvaljujući svima vama dobri ljudi, ova djeca idu u školu, imaju redovne obroke i sretni su! Volonteri ih često obraduju slatkišima i odvedu ih u selo na chapati (nešto kao naša palačinka, samo deblje) i na sodu (tako oni zovu gazirane sokove). Hvala vam dragi ljudi što ste i ovaj put donirali novac, odjeću, slatkiše, bojice, olovke. Hvala vam što se uz “Kap ljubavi”! Hvala mom „šefu“ – fra Ðoki (znam da će na ovu riječ zakolutati očima) i hvala ostalim fratrima, jer da nije njih ja ne bih živjela svoj san i po drugi put bila ovdje u Subukiji s afričkim anđelima!
Veliki pozdrav iz Afrike, do nekoga idućeg puta!
Dražana iz Udruge ” Kap ljubavi”/Tomislavcity
Napomena: U fotogaleriji koju nam je spremila volonterka tomislavgradske „Kapi ljubavi“, Dražana Perković možete vidjeti štićenike Maloga doma, između ostalih malenoga Miru, najmlađega sina mame Franco u majici Kapi ljubavi, Draženinu miljenicu Jane, dio atmosfere dok se čeka chapati, kuću mame Franco ispred koje su fotografirani njezin muž, mali Miro i fra Fabrizio.
