U NJEMAČKOJ BI DANAS FALILO BAR TISUĆU LIVNJAKA!
Da su se realizirali neki od poduzetničkih projekata livanjskih iseljenika.
Ali nisu.
Čudno je to da u ovih trideset godina brojni uspješni Livnjaci iz cijelog svijeta nisu nikad uspjeli realizirati niti jedan ozbiljniji projekt u svom zavičaju.
Nije da nisu pokušali.
Ovo je priča o jednom takvom pokušaju. Naime, skupina hrvatskih domoljuba, uspješnih poduzetnika u Njemačkoj, je pokušala odmah po završetku rata realizirati tri značajna projekta koji su trebali pomoći gospodarskom oporavku Livna. Željeli su ubrzati tranziciju gospodarstva Grada s dotadašnjeg dominantno komunističko planskog na tržišno s ciljem što većeg upošljavanja Livnjaka u privatni sektor.
Njihov dogovor je bio da prvi pokuša Ante s već gotovim idejnim projektom pivovare. Ako uspije on, sljedeći će realizirati tvornicu za preradu krumpira a treći tvornicu tjestenine.
Ante je ozbiljno pristupio projektu i nakon inicijalnih kontakata s lokalnim vlastima koji su mu dali zeleno svjetlo pristupa izradi glavnog projekta, analizi vode i sirovina koje bi se koristile u prvoj poslijeratnoj pivovari koja je trebala lansirati livanjski brend na tržištu piva krajem devedesetih. Angažiran je vrhunski tehnolog iz Njemačke.
Slika pročelja Pivovare iz glavnog projekta pokazuje kako se planiralo izgraditi arhitektonski impozantnu zgradu.
Dogovorena je kupnja postrojenja pivovare starog četiri godine. U Njemačkoj je u sklopu Veltins tvrtke služilo za proizvodnju piva koje se isporučivalo ruskoj vladi. Nabavna vrijednost te opreme kad je bila nova je tada iznosila 12 milijuna maraka. Kao partner u projektu se trebala pojaviti i Koelsch pivovara iz Koelna. Planirani su značajni kapaciteti proizvodnje piva u Livnu.
Međutim, tada počinje muk i nerazumijevanje lokalne administracije. Nedefiniran stav oko lokacije, problemi s garancijama za osnovne priključke, izbjegavanje ozbiljnih razgovora i jamstava da će se ti problemi riješiti urodili su jalovim plodom. Investitor je, nakon uzalud potrošenog vremena, bio prisiljen dići ruke od svega.
Ante Tokić svjedoči da je tada bio slomljen činjenicom da ni nakon formalnog pada komunizma u Livnu nije dobio priliku da uradi ono za čim je svoj cijeli radni vijek u dijaspori čeznuo, pomoći svom gradu u ekonomskom smislu i dočekati vrijeme da Livno napokon krene naprijed nakon veličanstvene pobjede u ratu.
Ante i nebrojeni Livnjaci iz cijelog svijeta su uradili ogroman posao u ratu. Međutim, svjesni su bili da je pobjeda u ratu tek početak puta za istinski preporod njihovog zavičaja.
Ne treba spominjati da je zaustavljanje projekta livanjske pivovare ohladilo i druga dva investitora da uopće pokušaju. Posao i novac ne gube vrijeme pa je tako Livno ostalo bez prilike da nakon rata postane lider u izgradnji novih brendova piva. Jelen, Nektar, druga klasa Karlovačkog i brojni drugi brendovi koji su kasnije osvojili tržište bi se itekako namučili sa livanjskim pivom da je bilo mudrosti.
Ovako tri nerealizirana projekta naše dijaspore krajem devedesetih značili su direktan poticaj za iseljavanje Livnjaka koji i danas idu iz Livna trbuhom za kruhom. Svaki neuspjeh Livnjaka iz dijaspore da realizira gospodarski projekt u zavičaju obeshrabrivao je mnoge da uopće pokušaju.
Nakon trideset godina od krvavog pada komunizma na ovim prostorima ostaje pitanje zašto i dan danas nemamo u Livnu slobodnu tržišnu ekonomiju i zašto iseljeništvo koje je najveći ekonomski potencijal Livna nikako da dobije ravnopravan položaj u društvu?!
