TUGA DO NEBA U MANDINOM SELU
Foto: Mandino Selo
U seriji “Prosjaci i sinovi”, u smrtnom času, dok leži u svojoj bolesničkoj postelji, don Pavao izgovara ove riječi: ” Ništa mi, daklem, nije žao. Samo jedno prežaliti ne mogu. Djeco moja, malo sam se smijao, malo šalio, a tko zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se, daklem, i smijte, smijte se!”
Smijeh je uistinu vladao u Bajinoj kući do 23. lipnja 1999. godine. Toga dana poginuo je njihov (i naš) Slavko. Od toga dana ništa više nije bilo isto. Nikad više nije bilo smjeha. Nikad više! A i kako bi?!
Tuga je tada ušla u Bajinu kuću, u njihova ranjena srca: Bajino, Gabrušino, Bajićevo, Slavičino, a pogotovo u Mirino majčinsko srce, koje je tada napuklo na pola, a jučer jednostavno prestalo kucati od tuge. Nije više izdržalo. Za sinom, drugom polovicom svoga srca. Konačno sa svojim Slavkom.
Neka joj Bog bude milostiv a obitelji da da snage da izdrže iznenadni odlazak svoje Mire.
Sutra se opraštamo od pok. Boće i pok. Mire.
Tuga je zavladala našim selom. Dvije sahrane, istoga dana, u sat i pol. Tuga do Neba. Danas oblaci, magla, kiša samo što nije… I Nebo hoće zaplakati…
Počivali u miru Božjem i pokojnima neka bude laka naša mandoseljska gruda!
Iskrena sućut obiteljima.
mandino-selo.com
