Svjedočenje partizana Jerke Antića iz Klobuka kod Ljubuškog o masakru nad Hrvatima

“Nedaleko od mjesta gdje smo bili, jedno 2 km dalje, bila je neka jama, bivši rudnik ili slično. Tu ih je ubačeno, ja računam, oko 6.500. Kod nas su ih tovarili na kamione, gonili do te jame i ubijali. Sjećam se da je neki Petar Duvnjak, rodom ili podrijetlom iz Dalmacije, bio glavni egzekutor. On je bio za mitraljezom i praznio redenike koseći živote mladih Hrvata. Istina, ja nisam vidio kako ubija ali su mi to pričali i zgražali se šoferi koji su morali prevoziti zarobljenike i taj strašan masakr gledali. Ali mogu svjedočiti iz prve ruke kako je tog Petra svako toliko hvatalo ludilo. I ja sam pomagao držati ga kad ga zgrabi „partizanska bolest”. Po petorica smo ga morali držati”.

Rođen sam 6. rujna 1928. u Klobuku, u zaseoku Kapel Mahala, a sad živim u zaseoku Osoje. Otac mi je Ćiril a majka Andra r. Petrović iz Klobuka, zaseok Poljane. Završio sam četiri razreda osnovne škole ali to je, radi raznih okolnosti i rata, trajalo malo dulje od četiri godine. Škola je bila u Miče Ćutuka kući u Vojnićima. Učitelj mi je bio Alojzije Perković, Ličanin a poslije njega je došla učiteljica Olga, ne  sjećam joj se prezimena. Bila je zagrijana Hrvatica i nosila je ustašku kapu. Ona je otišla 1943. i ne znam što je s njom  bilo. Tako smo ostali bez učitelja i škola je prestala raditi. Zatim smo pošli u Veljake i tamo sam završio četvrti razred. Bilo je to 1943., a već nakon nekoliko mjeseci dobio sam poziv da idem u partizane. Ali o tom ćemo malo kasnije. Poslije tih nekoliko godina škole radio sam poljoprivredne poslove kao i svi u kući i u ovom kraju. Malo mlince, malo duhana i šverca, malo žita, po koju ovcu i kozu… Ako glasaš za srpske radikale duhan ti je plaćen dobro, ako za Mačeka, za HSS: letve na leđa i kući prazna džepa! Oni stariji znaju što su bile letve za duhan a mlađi nek’ pitaju i nauče kako se duhan obrađivao. Neki su i u Klobuku glasovali „po diktatu” i bili su nagrađeni, a drugi kažnjavani! Uvijek se od nas tražila i traži politička poslušnost, dokle će tako?!

U jami dva mjeseca

Jesen je 1944., dolaze partizani, ne znaš što će biti. Prije nego smo ugledali partizane, jedna skupina iz mog zaseoka pođe u namjeri da ćemo ići prema Širokom Brijegu. Dođemo ovdje do blizu rijeke i vidimo da partizani već drže stražu na mostu. Rijeka je nabujala, teško da bi ju prešli i mi odemo u jednu jamu. Za tu jamu nitko nije znao osim Mate Antunovića, zvanog Maće. On pred nama a mi za njim u tu jamu. Tu smo se sakrivali oko dva i pol mjeseca. Bilo nas je 11 u skupini: moj otac Ćiril, brat mi Milan i ja, te Milan Antunović, Adam Antunović, Ivan Mlinarević, Ante Korda, Marijan Petrović, Mijo Petrović, Ante Petrović zvani Majić, i Franjo Pezić. Nitko nije bio oženjen osim mog oca koji je bio 1898. godište i Adama Antunovića, rođenog 1907. Sve ostalo mladost, neki smo bili dečkići.

Nakon dva mjeseca i više, dvojica iz skupine su izišla iz jame osjećajući da bi se nešto moglo dogoditi. Počeli su sumnjati da će nas uhvatiti. Marijan Petrović veli: »Noćas sam imao slab san, sve mi se čini da bi moglo biti zla! Ja odo iz jame.” S njim je pošao i njegov rođak Mijo Petrović. Oni odoše a mi ostadosmo. Kad drugi dan dođoše partizani i počeše bacati bombe u jamu. Srećom, bombe su letjele mimo nas, padale su u veću dubinu i dole pucale. Mi smo bili na jednoj strani jame gdje je bilo dovoljno prostora smjestiti se a jama je vodila dalje u dubinu. Nama se nije ništa dogodilo. Da budu sigurni da tamo nema nikoga, partizani su svezali za konop Anu Petrović, Marijanovu sestru, i spustili je u jamu. Zaprijetili joj da mora kazati istinu. Spustiše je do naše razine. A kako smo mi imali burilo vode kod nas dobro smo ju polili vodom a ona je njima dovikivala da je vuku nazad jer je došla do vode i ako ide dalje da će se utopiti. Izvukli su je vani i ona im je rekla da dole nije nikoga vidjela. Anica je bila hrabra i bila je prava mučenica.

Izdala nas je Manda Čuljak, zvali su je Mlada. Ona je bila u vezi s Antom Barbirom i drugim vodećim partizanima. Partizani su taj dan došli nad otvor jame i ubacili u nju više bombi, misleći ako u njoj ima ljudi da su ih pobili. Možda nisu ozbiljno ni shvatili njezinu priču. Ali kad su se vratili k njezinoj kući i rekli da nisu nikoga vidjeli ni čuli ona im je tvrdila da smo zasigurno u jami i ako smo ostali živi, ili netko od nas, da ćemo kad iziđemo ubiti nju i druge koji surađuju s partizanima. Tražila je da nas moraju pohvatati. Partizani su se vratili do jame i bili kraj nje čitavu noć, dok se svanulo. Stražarili su bacali kamenje i bombe. Ali što god je palo prolićalo je kraj nas i išlo u dublje. Mi smo imali unutra i neke daske pa smo se i time štitili. Jama je i danas tamo. Možda bi se u njoj moglo i danas pronaći nešto iz vremena našeg tamošnjeg boravka.

Izlazi ili ode glava

Svanulo se, zovu i naređuju da iziđemo. Čitaju naša imena. Očito, saznali su točno tko je sve u jami. A dvojica koja su dan prije od nas otišla, Marijan i Mijo Petrović, gledali su s brda što se oko jame događa. Mi izišli, nema druge ili ode glava. Povezaše nas dva i dva u žicu i naprijed. Došli smo u Marijana Pezica kuću u Kapel Mahali. On je bio načelnik u Ljubuškom za vrijeme hrvatske vlasti. Otuda tako povezane vode nas u Veljake, kod Curića. I tu su nas, brate, tukli bez milosti. Tuku svačim, kundacima i što god od alata im je došlo pod ruku. Antu Petrovića, brata mi Milana Antića i mene manje su tukli. Ta bili smo djeca. Mene je samo jednom jedan dobro opalio. Ante Korda, zvani Viličević (zvali su ga i Štraus), najviše je batina dobio. Na njemu se našla odora Vražje divizije. A on je nešto prije utekao iz njemačke vojske i došao kući i onda s nama u jamu. Kasnije su ga poslali u KNOJ. One koji su nas provodili i tukli nismo poznavali. Po izgledu, nošnji i govoru bili su Srbi iz istočne Hercegovine.

Druga jama

Saznali su da i u zaseoku Osoje postoji jama i da se u njoj skrivaju ljudi, ali nisu znali gdje se točno nalazi. Zato su navalili na nas da im kažemo za njezin lokaciju. Govore da, tko kaže za drugu jamu ide odmah kući. Gore, dole i Ivan Mlinarević im reče da će ih povesti do te jame. Što će jadan, valjda je mislio da ih svakako naći pa će barem sebi olakšati muke. U takvim teškim prilikama svašta se dogada. Gotovo sve se osuka za njim prema toj jami a nas povedoše u Ljubuški i usput mlate. Oni jaše na konjima a nas izuli bose, gone i tuku. Bila je noć kad su nas vodili u Ljubuški. Kažu: „Do ponoći ćemo vas tući a od ponoći će vas ribe jesti!”

U Ljubuškom su odmah odvojili Ljubu Antunovića i Ivana Petrovića. Njih dvojicu su ubili odmah iza općinske zgrade, gdje je sada spomenik. Ja nisam vidio kako ih ubijaju ali gledali su moj brat Milan i Ante Petrović. Oni su bili najmlađi medu nama i odvojeni od nas. Njih dvojicu mladih su pokrili nekim starim šinjelom da ne vide što se dogada ali je bila rupa na džepu te stare kaputine i oni su kroz tu rupu gledali kako ih ubijaju. S Ljubom Antićem i Ivanom Petrovićem ubijena je i jedna žena ili cura. To je bilo u veljači 1945. godine. Mi smo bili zatvoreni u podrumu općinske zgrade. Davali su nam malo neke kaše za jesti.

Iz zatvora u partizane

Nakon 10 ili 12 dana dođoše u podrum i mom ocu kažu: »Ti ideš na ‘trsanu’”, a to je bio rad na žetvi ševara negdje u dolini Neretve. Tamo poslaše i Adama Antunovića. Njih dvojica su bili najstariji medu nama i otjeraše ih na prisilni rad. Ne znam koliko mjeseci su tamo bili. Antu Kordu poslaše u KNOJ. Mog brata Milu, koji je rođen 1932. i bio premlad, poslali su kući. Franu Pezića, Milana Antunovića i mene također otpustiše kući s naredbom da čim dobijemo poziv da se moramo javiti u partizane. Mi došli kući a pozivi stigle prije nas! I mi moradosmo odmah nazad u Ljubuški. Poslaše nas u 11. dalmatinsku brigadu. Ali prvo smo otišli u Mostar. Dadoše nam puške i nešto robe. Otuda s nama u Vrgorac. Tu smo noćili i sutradan u Igrane gdje nas je čekao brod, i s nama u Zadar.

Sudbina ljudi iz druge jame

U drugoj jami, onoj u zaseoku Osoje, bili su Marijan Međugorac, Rade Medugorac, Ante Međugorac, sin mu Vinko Međugorac, Rudo Petrović i sin mu Vinko Petrović, Andrija Medugorac, otac mog sada susjeda Nikole. Rudo Petrović im je bio utekao ali oni su ga uhvatili i dotjerali u njegovu kuću, ovdje blizu moje sadašnje kuće. Na kući su bila dvoja izlazna vrata a partizani to nisu zamijetili. Kad su došli u Rudinu kuću on im kaže: »Ljudi hajdemo mi štogod pojesti pa ćemo onda dalje.¹¹1 oni prihvate ponudu. Rudo nareže pečenice i kruha, ispeče jaja – daje što ima. Sjeli su kraj ognjišta jesti i on s njima. Onda on veli: *Treba ovo zaliti i s bukarom dobra vina.” Uzme on bukaru kao da će nali ti vina u drugoj prostoriji. Je vraga, ostavi on bukaru i „šmugne” kroz sporedna vrata. Jedan vojnik je čuvao glavna vrata ali nije znao za ona druga. Kad su vidjeli da ga nema, skoče za njim u potjeru. Nastala trka i vika. Traži, sve prevrni ali ga nisu našli. On je otišao dole do rijeke i tamo se sakrio. Znao je za mjesto gdje je voda duboko podlokala zemlju ispod obale i tamo se sakrio. Oni su iznad njega prolazili i nisu se ni sjetili da kraj obale postoje takve rupe.

Rudo im je umakao ali su drugi nastradali. Odveli su ih na most na Mladima u Veljacima i tu su ih pobili. I Rudin sin Vinko je tu ubijen. Bio je moj vrsnik. Kako su moju skupinu odveli u Ljubuški nisam ni znao da su ubijeni. Kad smo se vraćali kući Tome Grizelja žena mi je rekla kako su tu pobijeni Osojani (Klobučani) i da se jedan krivio i molio: „Nemojte mene, rekli ste me pustiti kad sam vam kazao za jamu. “A oni mu kažu: „Mi ne volimo izdajnike. Kako si izdao njih, izdao bi i nas.” I tako su tu ubili i Ivana Mlinarevića. Tijela su im ubacili u rijeku i nakon više dana našli su ih na Otunju kod mlinice.

Od Zadra do Klagenfurta

Kako rekoh, do Zadra smo došli brodom a onda su nas priključili u ratne operacije. Kroz Ravne Kotare pa prema Bihaću. Kod ulaza u Bihać, kod Golubića, bili smo opkoljeni i tu je bilo dosta žrtava. Poslije smo krenuli prema Gospiću i tu smo na jednoj glavici bili opkoljeni te su mnogi nastradali, a u Gorskom Kotaru smo pretrpjeli velike gubitke. Uletjeli smo u klopku i od nas 160 ostalo je samo 12 živih. Pokupili su nas i poslali u rat bez ikakve obuke; evo ti oružje i gini!

Od mojih mladih Klobučana koji su sa mnom pokupljeni u partizane nitko se nije vratio osim mene. Ja sam imao sreću da su me dali za kurira pa sam nekako preživio. Nisam morao na prvu crtu. Bili smo u Sušaku, Istri i stigli sve do u Trst. Došli do pola grada a onda naređenje vraćaj se nazad. Otišli smo kroz Sloveniju i stigli sve do Klagenfurta u Austriji. Narediše povlačenje i iz tih krajeva i stigli smo u jedno mjesto nešto preko 30-ak kilometara od Ljubljane. Bilo je to Žiri kod Ljubljane.

Pokolj hrvatskih zarobljenika

Dok smo bili nedaleko od Ljubljane, dovodili su hrvatske zarobljenike. Čuo sam da ih ima dosta iz ljubuškog kraja pa sam tražio među njima rođaka Pavla Antića. Nisam našao njega, ali jesam Lovru Antunovića, Jerku Antunovića, Ivana Mlinarevića, braću Peru i Stipu Rašić i neke iz Vitine. Donosio sam im hranu koliko sam smio i mogao. Bio sam kurir pa sam se mogao malo više kretati od drugih vojnika. Na njima su bile finske odore. Daju mi oni kune, a što će mi kad ne vrijede. A da i vrijede, nisam to radio za plaću. Nije bilo žlica pa su ono malo kaše što bi im uspio donijeti „kusali” rukom.

Tu je bilo njihovo postrojavanje. Izdvajali su one koji su rođeni od 1926. do 1930. godine. Sve druge, veži i goni u jamu. Zaprijetili su ako netko zagarantira za nekoga da nije bio ustaša a oni doznaju od mjesnih odbora da je bio, ode glava! Nedaleko od mjesta gdje smo bili, jedno 2 km dalje, bila je neka jama, bivši rudnik ili slično. Tu ih je ubačeno, ja računam, oko 6.500. Kod nas su ih tovarili na kamione, gonili do te jame i ubijali. Sjećam se da je neki Petar Duvnjak, rodom ili podrijetlom iz Dalmacije, bio glavni egzekutor. On je bio za mitraljezom i praznio redenike koseći živote mladih Hrvata. Istina, ja nisam vidio kako ubija ali su mi to pričali i zgražali se šoferi koji su morali prevoziti zarobljenike i taj strašan masakr gledali. Ali mogu svjedočiti iz prve ruke kako je tog Petra svako toliko hvatalo ludilo. I ja sam pomagao držati ga kad ga zgrabi „partizanska bolest”. Po petorica smo ga morali držati.

Od Slovenije do Tetova

Od tog mjesta blizu Ljubljane poslali su nas po slovenskim brdima i glavicama tražiti belogardiste, slovenske antikomuniste. Tako sam lunjao s vojskom po Sloveniji jedno dva mjeseca. Poslaše nas zatim u Zagreb i tu smo bili jedno 4 ili 5 dana. Produžismo u Zemun u otvorenim vagonima pa u Skopje, i na kraju u Tetovo. Tu nam je bilo sjedište a slali su nas u patrolu po planinama kraj albanske granice. U tim brdinama sam ostao do kraja studenog 1945. godine. Tada dode zapovijed, oni koji nisu bili ni u jednoj drugoj vojsci osim u partizanima, ako hoće, mogu u vojnu školu. Ako ne će, idu kući. To je važilo za nas mlade jer nismo ni mogli biti u kojoj drugoj vojsci. Nisam htio ostati nego sam iz Tetova pošao kući.