Svjedočanstvo Ivana iz Tomislavgrada – Svjetski dan sjećanja na žrtve prometnih nesreća
Treće nedjelje u studenom obilježava se Svjetski dan sjećanja na žrtve prometnih nesreća. Bio je to povod za razgovor s Ivanom Bagarićem – Inom (1984.) iz Bukovice koji je stradao u prometnoj nesreći 31. prosinca 2007. kada je mladi Ivica Vučur iz susjednoga Mrkodola izgubio život, a Ino teško stradao.
– U trenutku vam se život okrene naglavačke. I vama i vašoj obitelji. Umjesto normalnoga mladenačkog života, u kojem sam ja uživao punim plućima, uslijedi borba za život. Tri tjedna sam proveo u mostarskoj bolnici u stanju kome, potom liječenje u Zagrebu, Krapinskim Toplicama, Splitu, Makarskoj… Mogao bih o tome napisati roman. Dvadeset operacija, dugotrajno liječenje zbog popratnih komplikacija što prate takva stanja. I izdržite. Niste ni svjesni snage koja se krije u vama!
A snagu vam daje obitelj, ljudi koji vas vole i podupiru. Osjetite Božju prisutnost u svojim teškoćama. Mislim da bi bez vjere sve bilo teže, skoro nemoguće. Upoznao sam obitelji koje su se raspale u takvim situacijama. Ja sam kroz svoje liječenje iskusio veliku i nesebičnu ljubav svoje majke Jelene, ona je moja kraljica, valjda zato i nosi kraljevsko ime. Nikad nije dopustila očajavati ni meni ni sebi. Njezin osmijeh i vjera u Boga drži nas u ovoj pozitivi, unatoč teškoćama.
I bratska i očinska ljubav više se daje i prima u teškoći, ja sam im zahvalan za nju. Bogu hvala da ih imam. A sestre su posebna priča. Moja Barbi i Keta, sestre – prijateljice – dobročiniteljice, sve u jednom. Cijenim i obiteljske i svoje prijatelje koji su pomagali sve ove godine, a i sada su tu kad zatreba. Dirne me ljudsko suosjećanje i često me ponesu emocije, ali ja ih ne krijem. Treba biti zahvalan. Ta ljubav prema ljudima i volja za život puno mi pomažu. Volim druženja s ljudima, volim Mišu i dalmatinske pjesme, zabavim se uz računalo i razgovor. Iako mi je kretanje otežano, znam sebi osmisliti vrijeme i živiti jedan normalan život. Volim moliti i svjedočiti svoju vjeru iz koje crpim snagu.
Pričao bi Ino o svemu i svačemu pokazujući iskrenu ljudsku susretljivost kakva se rijetko viđa. Veseli osmijeh pri tom mu ne silazi s lica kao ni njegovoj majci Jeleni, izuzetno lijepoj i prijaznoj osobi. U trenutku osjetite kako ste u ovom susretu puno dobili – iskrene ljudske topline, onog što se sve rjeđe susreće. A onda Jelena za kraj izrazi želju koja vas oduševi svojom plemenitošću.
– Ja bih ovom prilikom iskazala zahvalnost velikoj ženi i majci Ivi Vučur čiji je sin jedinac poginuo te večeri kad je nastradao moj Ivan. Pokazala je veliku kršćansku ljubav u svojoj tuzi, malo je takvih žena. Nije krivila nikog. Sve je prihvatila kao Božju volju. Neka joj Bog da snage nositi svoj križ. A ja osjećam kako nas ta vjera drži, vodi i krijepi.
Razgovor s ovim ljudima svojevrsno je ohrabrenje, unatoč ljudskoj potrebi za sažaljenjem. Oni ga ne trebaju. Pokazuju svima kako noseći životne križeve Bog uvijek daje priliku biti VELIK. Oni to jesu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
