Strah mještana na migrantskoj ruti: ‘Dolaze noću i traže punjač, pitaju jesu li u Hrvatskoj…’
Rasvjete po selima nemamo, vrata noću zaključavamo, škure zatvaramo. Njima je noć najbolji saveznik, a policija prođe ovuda u autu i to ti je sve, žale se mještani na granici Hrvatske i BiH, piše 24 sata.
Strah se uvukao u ono malo stanovnika što je ostalo na tromeđi Bosne, Dalmacije i Hercegovine, gdje su sela Vinica Mala i Vinica Velika. Graniče se ta sela sa selima u Hrvatskoj, Aržanom i Studencima. Do prije nekoliko mjeseci prelazili bi jedni drugima u samo nekoliko minuta preko malograničnih prijelaza, ali od ožujka moraju okolo s automobilima kružiti do međudržavnih prijelaz Prisika ili Kamensko kako bi došli u Aržano ili Cistu i Studence.
– Eno, vidiš tamo onaj malogranični prijelaz Vinica Mala. Uredili ga i sad zatvorili, a da je taj prijelaz bio otvoren, ne bi našeg Marijana oteli migranti – dočekuju nas u Vinici Velikoj stanovnici koji nisu voljni fotografirati se, ma ni ime reći da im u novinama iziđe.
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELLJesu zato za razgovor, kažu došla im voda do grla, nitko ih ne razumije, a još manje vjeruje u njihove priče, a oni, oni svako malo pronalaze ostatke migrantskih pohoda u ove krajeve. Ima li migranata, pitamo.
– Mi ih nismo vidjeli, a i da jesmo, neće oni ništa. Pitaju čašu vode, punjač za napuniti mobitel i stalno ponavljaju ‘Kroejšen’ – uz smiješak će radnici koji napominju kako su iz Tomislavgrada. Pitoreskna sela uz polje i pokoji seljanin koji prepričava priču od prije neki dan.
– Je, oteli su našeg Marijana. Ma ne bi on lagao, ozbiljan je čovjek. Ima i onih koji mu se rugaju, kažu, laže Marijan. Ma što bi čovjek lagao, sve mu ruke izgrebane od drče i granja dok ih je vodio okolnim stranputicama do granice sa susjednom RH – govore nam Viničani. Vijugava cesta vodi nas dalje.
Napušteni zaseoci, reklo bi se “ni pasa ni mačke”, a kamoli ljudi. Šiške, Babići zaseoci su koje tek brdo dijeli od susjedne Hrvatske. Dida Marijana u selu nema. Otišao čovjek obitelji u Split. I jutros ga tražila policija, ispituju ga. Dosadilo čovjeku, kažu njegovi sumještani. Korona je migrante malo zaustavila, ali ljetom su rute proradile.
– Na onom docu smo im šatore našli. Vidite ove šume okolo, tko bi ih pronašao u ovoj divljini. Puta se klone, a šuma i noć su im najbolji saveznik. Ne bi oni znali snaći se u ovim bespućima da nemaju i saveznika među domaćim stanovništvom koji dobro poznaju ove krajeve i koji za veliki novac odrađuju ture – govore nam tri muškarca.
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL– Strah nas je i za sebe i za svoje obitelji. Rasvjete po selima nemamo, vrata noću zaključavamo, škure zatvaramo. Njima je noć najbolji saveznik, a policija prođe ovuda u autu i to ti je sve. Migranti prijeđu na hrvatsku stranu, hrvatska policija ih uhvati, s njima u kombi i ponovno u BiH. Oni jadni lutaju i čekaju priliku. Od sto puta jedan će upaliti i uspjet će im – pričaju Viničani.
Saznajemo da ih pojedinci dovedu do Buškog blata pod izlikom kako je to more. Oni vjerujući da su u Hrvatskoj debelo plaćaju, a još su u BiH.
– Tako ti je bilo i s našim Marijanom. Vraćao se od kćeri s ručka. Ona živi u susjednoj Hrvatskoj – pokazuju nam rukom naši sugovornici.
– Samo nas granica dijeli, a kako su ovaj malogranični prijelaz zatvorili, Marijan se uputio makadamskim putem, popriko. Vraćao se iz Podjarma na Aržanu u Babiće u Vinicu. To vam je svega sedamsto metara udaljeno jedno od drugog. Tu su ga zaskočila dvojica, jedan je imao i pištolj. Pokazali su na karti odredište i tražili Marijana da ih odvede jer tu su ih čekali ostali migranti. Probijao se Marijan cijelo poslijepodne s njima. Ispričao nam je da ga nisu maltretirali ni fizički napadali. Imao je novčanik koji mu nisu dirali, ni mobitel. Ma njima vam je jedino cilj domoći se granice s Hrvatskom – nastavljaju svoju priču Viničani.
Prepričavaju i druge priče, da su nalazili šatore i odbačene stvari. U praznim kućama viđali bi svjetlo. U njihovim skoro napuštenim selima, osjeti se, uvukao se strah.
