Čitava izjava HNS-a svela bi se tada u cijelosti na ovaj zaključak, koji bi, bez svih tih suvišnih tumačenja u prvih šest točaka, morao glasiti ovako:

Budući da su se svi dosadašnji pokušaji promjena izbornog sustava kojima bi se hrvatskom narodu u BiH zajamčila – Daytonskim sporazumom, Ustavom i od Ustavnog suda definirana – konstitutivnost i demokratska reprezentativnost, a pripadnicima ’Ostalih’ sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava jednakopravnost, pokazali uzaludnima, HNS je odlučio pozvati sve stranke koje okuplja da odustanu od daljnjih pregovora. Istodobno, HNS donosi odluku o pokretanju ustavne i međunarodnopravne procedure za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH te pokreće djelovanja u tom smjeru. Pritom se misli na povratak na ustavnopravno stanje kakvo je postojalo prije Daytonskog, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je utemeljena Federacija BiH. Ako pak bošnjačka strana na to pristane, moguć je povratak i na status quo ante kakav je postojao prije Washingtonskog sporazuma – uključujući Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, ali sa spremnošću hrvatske strane za uzimanje u obzir, kao ishodišne točke, realnog i pravnog stanja kakvo je u cijeloj Bosni i Hercegovini postojalo u trenutku i pod uvjetima njezina međunarodnog priznanja godine 1992. U onomu što bude dalje činio, HNS očekuje konstruktivan pristup drugih dvaju konstitutivnih naroda, punu potporu Vlade Republike Hrvatske te razumijevanje i medijatorsku pomoć međunarodne zajednice. 

 

Što će danas odlučiti ili što bi trebao odlučiti Hrvatski narodni sabor (HNS) u Mostaru?!?! – pitaju se mnogi Hrvati iz Bosne i Hercegovine, ali ne samo oni, nego i drugi i treći. Pitaju se to i milijuni Hrvata u Hrvatskoj, i onih drugdje, i onih rasutih po svijetu. I zbog duge i teške prošlosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, i zbog loše sadašnjosti, i zbog tmurne budućnosti.

Kako do demokratske reprezentativnosti za hrvatski narod kao konstitutivni?  

Stranke „s hrvatskim predznakom“ aktivno okupljene u HNS (praktički sve osim dviju: republikanaca i skupine iz Tomislavgrada) bile su u proteklom mandatnom razdoblju, a zapravo već 16 godina zaokupljene (Željko Komšić prvi je put izabran, kao deklarirani Hrvat, na dužnost člana Predsjedništva BiH g. 2006.) ostvarivanjem biračke ravnopravnosti hrvatskoga naroda s bošnjačkim i srpskim. Takva strategija na djelu je praktički isključivo i danas: hoće se promjenama ustava i izbornog sustava osigurati to da hrvatski narod svojom većinskom odnosno razmjernom voljom bira svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i u domove naroda („senat“) na svim razinama. A ne da u njegovo ime pomoću izbornog inženjeringa i perfidnog, organiziranog, masovnog glasovanja dovoljnog broja izrazito većinskih Bošnjaka bude na takva mjesta biran bilo tko tko uopće ne zastupa većinu hrvatskog naroda niti je izabran od njega. Riječ je o načelu pravednosti i o načelu legitimnog predstavljanja odnosno reprezentativnosti u svakom demokratskom, pa i manje demokratskom sustavu.

Dokad će isti političari i iste „stranke s hrvatskim predznakom“ voditi uzaludne političke bitke?

Razumljivo je da dužnosnici, političari i „stranke s hrvatskim predznakom“ ulažu gotovo svu svoju političku energiju u tako opravdan i plemenit politički cilj, pogotovu kada se zna da pritom nailaze na otpore i opstrukcije: počevši od Bošnjaka, visokih povjerenika UN-a (sada  PIC-a) za BiH pa nadalje. Hoće li to nastaviti i dalje? I dokad?

Ostale, žestoko rodoljubne i „obične“ („male“) Hrvate zabrinjava neuspješnost i jalovost i bezizglednost te 16-godišnje političke bitke. O onim ostalim izgubljenim ili nedobivenim bitkama još od stupanja na snagu Daytonskog sporazuma pa nadalje tijekom 25-godišnjeg razdoblja donošenja protuhrvatskih izmjena pravila, odluka i procedura na štetu Hrvata da se i ne govori. Svatko se stoga mora zapitati: Ima li smisla 16+16 godina, ili 26+26 godina voditi političke bitke u kojima stalno gubiš i nema  nikakvih izgleda da pomoću njih ostvariš svoje legitimno pravo? I ima li smisla da te bitke, u obliku neprekidnih političkih pregovora i svakodnevnoga javnog „prepucavanja“ o stalno jednoj te istoj suženoj temi, vode stalno jedni te isti ljudi? Kakva bi to bila nacionalna momčad u nekom športu koja bi manje-više stalno gubila utakmice, a stalno i dalje izlazila na teren u manje-više istom sastavu i s istim trenerom i izbornikom?

Pitanje je dakle ovo: Hoćemo li još 16 godina voditi uzaludne političke bitke u BiH? Ili još 26 godina? Ili sve dotle dokle u Federaciji BiH bude ijednog preostalog Hrvata?

Birači imaju pravo od političara koje biraju očekivati i određene rezultate i uspjehe

Razumljivo je da političari moraju biračima stalno dokazivati kako su im potrebni, kako su im vjerni, kako su vrijedni i  samoprijegorni i kako su osobno nezamjenjivi u borbi za interese svojih birača odnosno, u ovom situaciji, svojih sunarodnjaka. No razumljivo je i to da birači imaju pravo od političara koje biraju da ih predstavljaju i zastupaju očekivati i određene rezultate i uspjehe. Politička je arena ponekad i nemilosrdna: Ako nema rezultata, ako je narodu sve to gore i gore, tada se od političara i njihova izbornika očekuje da odstupe i da ustupe svoja mjesta, kao u nogometu ili rukometu, drugim igračima, koji će možda uspjeti ostvariti ciljeve koje ovi dosadašnji nisu mogli, znali ili htjeli ostvarili. Sva je mudrost u tomu; sve ostalo stvar je i odnosa snaga i povijesnih okolnosti i sreće ili nesreće.

’Ko Švabo tra-la-la’

Sadašnja garnitura hrvatskih političara i stranaka u BiH svakako se nalazi u vrlo nezgodnom položaju, s obzirom na brojne protivnike hrvatstva, pa i katolištva, u toj zemlji i izvan nje. No istodobno je ta garnitura izrazito povlaštena u usporedbi s prosječnim Hrvatom koji još živi, a pogotovu s onim koji se već iselio iz „tamnog vilajeta“. Osim toga, ta se garnitura pretvorila u svojevrsnu političku klasu, slično kao i onoj bošnjačkoj, onoj srpskoj, onoj socijalističko-jugoslavenskoj i onoj tobože „građanskoj“ ili civilnodruštvenoj (koju se financira uglavnom izvana). Petrificirala se, a donekle i kastizirala. Nitko u nju ne može ući komu ’šef parade’ ne dopusti, a ako i uđe, naići će na blokade. Po onoj: Šuti ti, mali, znamo mi bolje od tebe što i kako treba činiti, a što se ne može ili ne smije činiti! Svaka nova ideja u toj se stranačko-političkoj klasi nakon nekog razdoblja rasprave odbaci, ili se odgodi za budućnost, a onda se opet zauzmu dosadašnje pozicije. Tako i o „promjenama  izbornog zakona“: svaki dan ponavljaju jedno-te-isto, ’ko Švabo tra-la-la’.

Tako i sada: u nacrtu zaključaka (koji su jučer procurili putem bosanskog Faktografa, faktor.ba) za današnji, presudni skup HNS-a najveći dio posvećen je nastavku borbe (nedostaje samo: „našeg naroda“ ili „naših naroda i narodnosti“) za pravedniji i bolji izborni sustav. Jedina bitna novost sadržana je (ako je taj procurili nacrt zaključaka vjerodostojan, što nitko nije opovrgnuo) u posljednjem, sedmom zaključku, koji (u nacrtu) glasi ovako:

Hrvatski narodni sabor obvezuje svoje članice da ukoliko ne budu mogli u cijelosti ostvariti svoja konstitutivna prava na legitimno predstavljanje i ustavnu jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda zajamčena Daytonskim mirovnim sporazumom i Ustavom BiH, da pokrenu pravne i političke procedure za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH kojom će osigurati potpunu ustavnu jednakopravnost tri konstitutivna naroda.

U čemu je problem s nacrtom sedmog zaključa, i sa svom hrvatskom strategijom u BiH?

Taj zaključak zorno svjedoči o svoj strategiji koja se s hrvatske strane primjenjuje u BiH već četvrt stoljeća.

Prva bitna značajka jest, gramatički i politički gledano, onaj pogodbeni, kondicionalni, vazda nedefinirani „ukoliko [ne budu mogli u cijelosti ostvariti svoja konstitutivna prava…] (prava hrvatska riječ na mjestu nije „ukoliko“, nego bi bila „ako“!). Besmisleno je govoriti „ako“ kada svak znak zna da nije „ako“, nego da je „tako“! Zabetonirano tako.

Druga bitna značajka nacrta tog zaključka HNS-a jest onaj vazda i do ludila opetujući se futur, u ovom slučaju futur drugi izražen prezentom svršenog glagola: „da pokrenu“ [pravne i političke procedure]. Umjesto prezenta „pokreću“ imamo „da pokrenu“; umjesto sadašnjosti, opet imamo nešto prebačeno u maglovitu budućnost i bez ikakvih krajnjih rokova!

Zar je za sve njih već i puko prebacivanje glagolskog oblika iz futura i kondicionala u prezent „nemoguća misija“?

Da je ’gazdi’, ’gazdićima’, ’klijentima’, ’potrčcima’ i ’prišipetljama’ iz HNS-a doista stalo do toga da nešto zaista pokrenu, tada se ne bi po tisućiti put to što će hrvatski politički korpus u BiH učiniti prebacivalo u nekakvo ako-ukoliko-kada-if-wenn-ce-če-budućnost. Nego bi se muški (a ionako su u HNS-u uglavnom ’muške glave’) tresnulo jednom muški šakom po stolu… i prebacilo vrijeme zbivanja u sadašnjost. Zar je za sve njih već i puko prebacivanje glagolskog oblika iz futura i kondicionala u prezent „nemoguća misija“?

Kako bi  u tom slučaju morala izgledati izjava odnosno odluka i zaključak današnjeg HNS-a 

Čitava izjava HNS-a svela bi se tada u cijelosti na odluku i zaključak koji bi, bez svih tih suvišnih tumačenja i ponavljanja u prvih šest točaka, morao glasiti ovako:

Budući da su se svi dosadašnji pokušaji promjena izbornog sustava kojima bi se hrvatskom narodu u BiH zajamčila – Daytonskim sporazumom, Ustavom i od Ustavnog suda definirana – konstitutivnost i demokratska reprezentativnost, a pripadnicima ’Ostalih’ sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava jednakopravnost, pokazali uzaludnima, HNS je odlučio pozvati sve stranke koje okuplja da odustanu od daljnjih pregovora. Istodobno, HNS donosi odluku o pokretanju ustavne i međunarodnopravne procedure za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH te pokreće djelovanja u tom smjeru. Pritom se misli na povratak na ustavnopravno stanje kakvo je postojalo prije Daytonskog, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Ako pak bošnjačka strana na to pristane, moguć je povratak i na status quo ante kakav je postojao prije Washingtonskog sporazuma – uključujući i obnovu Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ali sa spremnošću i za uzimanje u obzir, kao ishodišta, realnog stanja kakvo je u cijeloj Bosni i Hercegovini postojalo u trenutku njezina međunarodnog priznanja godine 1992. U onomu što bude dalje činio, HNS očekuje konstruktivan pristup drugih dvaju konstitutivnih naroda, punu potporu Vlade Republike Hrvatske te razumijevanje i medijatorsku pomoć međunarodne zajednice. 

Šiljo/Hrvatsko nebo