Pročitajte emotivno pismo jedne majke Zlatku Daliću

Pismo prenosimo u cijelosti:

”Dragi Zlatko,

Sigurna sam da bi se našle duše koje bi ovo pismo čitale s prizvukom patetike i loše vibracije, ali da me to brine – ne bih ga ni krenula pisati. Namijenjeno je čovjeku otvorenog srca, iskreno je i ponizno ironično. Smijeh mi je lijek.

Zaista, u jednom trenutku ovoga igrokaza, stala sam i pomislila – bože, pa ovo je stvarno onaj dio kada Rimljanin izgovara – Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

Tebi je Bog često u ustima. Dok te nisam doživljavala rugala sam ti se, kao i moja braća i sestre oko mene. Ti vrlo dobro znaš razlog tomu – jer sam previše puta dotad čula tu riječ spomenutu uzalud. Zloupotrijebljenu. Onda si se pojavio niotkud (barem meni) i u neviđeno kratkom vremenu (meni) pokazao što znače tvoje riječi. Govorio si jezikom čovječjim koji su svi razumjeli. Jezikom srca. Govorio si riječima, ali najviše si govorio svojim djelima. Snažan je bio tvoj udar. Da nije bilo onog famoznog spina na FB gdje se određeni Zlatko Dalić, uz kojeg prikazuju tvoju fotku, obraća hrvatskim političarima, možda nikada ni ne bih ovo pisala. Zahvalna sam na tome.

Jednom sam pročitala, više nisam imala potrebu doći u bliski susret. Priznajem, pokušaj je stvarno dobar. Očito je dosta naših ovčica zalutalo. Ipak, sigurna sam, da je i najmanje janje u toj masi prvo poskočilo pa onda reklo hop, da bi znali – da čovjek kakav si ti nadilazi promišljanja o tako prozaičnim, iscrpljujućim, besposličarskim temama. Život je puno zahvalniji kada skačeš u vlastitom dvorištu – Hic Rhodus, hic salta!

Na kojem dijelu puta su tvoji dečki počeli jedan drugoga nazivati bratom, ja to ne znam. Ali znam da je to nešto najdivnije što sam u posljednje vrijeme vidjela – tako obično, a tako veliko. Kako onda da sebe ne gledam njihovom sestrom, a tebe svojim „ocem“? Volin te, ćaća.

Ćaća, ja ti isto mislim da je u radu spas. Jer onaj ko radi ne boji se gladi. Svaki onaj ugostitelj i svaki onaj skupljač boca. Svak se bori na svoj način, svojim ulogom, jednako pošteno. Ne stigne mutiti pogled.

Meni u mojoj bistrini pomažu moja djeca. Da ih samo vidiš. Dva kršna momka mater rodila. Zovu se Ante i Ante. (*čuvanje privatnih podataka) Ovaj mlađi je nogometaš, glavom, dušom i tijelom. Lakat urođen. Od brda odvaljen. A srce žarko crveno. Isijava. Osvaja zlato 2038. Stariji je pametan, smiren, empatičan i izuzetno emotivan. Ovo su drugi rekli za njega, ne ja. Prva ljubav materina. Moje (č)ISTE ljubavi, u različitim pakiranjima. Muž mi je dobar. Pošten. Ne pije, nikad ni nije. Ne puši, ne drogira se, ne kocka. Rudar, Hercegovac, vjernik. Muškarac, naša stina. A ja!? Ja sam ti jedna luda duša, nadahnuta, izdignuta, mirna, sretna, pozitivna, vesela. Nisam uvijek takva. Možda više i nisam nego jesam. Ali pomalo. .. Jedan korak pa jedan korak pa jedan korak i tako dalje dok ne prijeđe u trku života. Baš kao što su i tvoji dečki trčali i ti skupa s njima.

Dragi ćaća, mi smo tu nedjelju slavili poraz, iskreno i punih srca. Zajedno smo živjeli vašu i našu kalvariju. Danima se opušteno opijali, pjevali po ulicama, grlili se, dijelili i voljeli. Nije postojalo moje ni tvoje. U moru nepoznatih, nije bilo stranca. U ponedjeljak smo svi ama BAŠ BAŠ svi disali kao jedna jedina duša. I to dugo.

Britanski portali pišu – Other countries should watch Croatia, see their achievements and hope one day to match it. Other countries can have big dreams. Gdje su nestali moji snovi? Zašto spavam, a tako malo je potrebno!? Ono ponizno malo. Cilj je sladak, ali put te gradi. Zlatko, i ja želim ovakvu plaću. Hvala nebu (i glupom nogometu što te poslalo da me probudiš. Sada je moj red preuzeti kormilo vlastite sreće. Poljubi zemlju po kojoj hodaš – ona ti ništa nije kriva. “Vjetar je zapuhao. Bistrim se. I još nešto jedna sitnica za kraj. Ćiro, sori – Daliću, pederu! Ljubim te! U razdeljak.