PREKRASNA PRIČA IZ NAŠIH KRAJEVA Duvanjska braća Zrno pokazuju kako se može uspješno baviti poljoprivredom i stočarstvom

Kasno listopadsko poslijepodne proveli smo na Baljačkom polju urešenom bojama jeseni. Zahvaljujući našemu pratitelju tu pronalazimo i dio traženoga blaga duvanjske obitelji Zrno. Tim riječima počinje tekst portava Tomislav City o obitelji Zrno iz Tomislavgrada.

Zbog njih smo, na koncu, i došli ovdje. Uskoro ugledasmo krdo od 17 goveda i njihovoga pastira Ivicu Sučića, također Duvnjaka. Osmijeh dobrodošlice je tu, ali i zadovoljstvo, jer kraju je još jedan njegov radni dan. Govori nam da mu ovaj posao nije stran te da već tridesetak godina čuva goveda, stada, da je radio kod Šišovića, Lijanovića… Sjetno se prisjeća da je nekada imao i svoje krave, sve dok Tomislavgradom nije prošla “obilaznica”. Usputno nam dodaje da je nedavno vidio vuka, a nenaviknutome čeljedetu na divlje zvijeri bi to dovoljan znak da ubrza korake i pozdravi se. Do štale…

Tamo ćemo se opet sresti, ali kako ne snimiti i stado ovaca u ispaši!? Upućujem se s Jozom do njih pa makar u blizini bio i Ivičin vuk.

Približavajući se stadu oglasiše se i njegovi čuvari. Dobro je da su tu. Ima ih sedam, a jedan od njih se u čuvarskoj zadaći posebno ističe. Bigo.

Stado je to od 300 ovaca autohtone pasmine pramenke. Kao i krave simentalke, i one su u vlasništvu Zrna, točnije Pipinom (Stipinom) i Milinom.

Braća su prije pet godina kupila općinsko zemljište na Ovčarniku. Izgradila su farmu i danas se uspješno bave poljoprivredom.

Na njihovoj farmi dnevno se proizvede oko 130 litara mlijeka koje otkupljuje Puđa. Ovce se ne muzu, a janjci završe kod brata im Joze na pečenju.

Pečemo isključivo domaće janjce. One iz mesnica ne. Nema dana da nemamo barem jedno pečenje, upoznaje nas Jozo.

U njegovoj pekarni, koju je otvorio u Tomislavgradu prije dvije godine, svakodnevno nude 30-ak različitih pekarskih proizvoda. Uzgajaju raž i heljdu, a nešto heljde otkupe i “od Tome iz Vedašića”.  Vrlo je tražen njihov bijeli domaći kruh bez aditiva, a posla, kao i ostali u duvanjskome kraju, najviše imaju tijekom ljeta.

Tada se naše domaće stanovništvo gotovo utrostruči, a vlasnik Pekare Zrno koji zapošljava petero ljudi, u tome poslu od velike pomoći mu je i brat Inana (Ivica).

Njihovim roditeljima, majci Luci, a osobito ocu Mladenu, drago je što su sinovi poduzetini i okrenuti poljoprivredi. Milo je to osobito Mladenu jer, kako kažu, on je oduvijek volio stada. I njihova obitelj je do 1997. godine “držala” ovce i krave.

Bolje nam je nego onima u Njemačkoj. Kod svoje smo kuće i sa svojim obiteljima, govore nam braća dok pijemo domaću crnu kavu.

Napiši da je kahvu napravio Dževahir Fuško iz Travnika, ističe Pipe.

Zadovoljno se na to smije dugogodišnji pastir Fuško, a posebno mu se osmijeh “razvuče” na Miline pohvale da je lijepo okrečio sobu u kojoj boravi. Ispričava nam se što dvorište farme još nije stigao pomesti i marljivo briše vanjski drveni stol. Cijeli dan je proveo uz stado.

Već je zahladilo pa odlučujemo ući u kuću. Svježa plava boja zidova djeluje umirujuće. Sobičak je već topao, iz šporeta pucketa vatra i uskoro zavri voda. Pijemo vrlo dobru kavu. Svi su već tu, stigao je i pastir Ivica, krave su u štali, a ovce u toru… I Ana je tu. Pristigla je s ocem Pipom i stricem Milom, jer i danas mora vidjeti hratskoga ovčara Bigu.

Primjećujem da su odnosi poslodavaca i radnika vrlo opušteni, prijateljski. Pitamo Fušku uspijeva li otići k ženi u Travnik.

Ne daju vlasi, kratko će.

Smijemo se. Nema ovdje puno priče, ovdje se puno radi. Kad padne snijeg netko će češće u Travnik, a na Baljačko polje sa saonicama i skijama doći će desetero Mladenovih i Lucinih unučadi. Imaju jako dobru uzbrdicu iznad farme.

Nije to staza k’o na Kupresu. Ovdje se pravo umore. Ali, dica su zdrava. Žute se. To je od domaćih koka koje držimo. Imamo 90 koka i  70 pivaca. Gotovo svaka koka ima svoga pivca, napominje Jozo.

Opet se grleno smijemo.

Imaju oni i desetak koza, mačaka, 40-ak košnica. Zdrava prehrana: med, kozje i kravlje mlijeko, domaća jaja i kruh… Moraš biti zdrav.

Oru, siju, kose… Pune su im ruke posla, a najviše ljeti. Tada nema odmora…

Zadovoljni su što im je blago zdravo i što nije bilo oboljenja.

Još samo da se pozdravimo s društvom. I Ana se za danas oprašta s Bigom.

Na ovoj farmi svjedočili smo velikomu skladu i zajedništvu, kako braće Zrna tako i njihovih pomoćnika u poslu.  Humor je također njihov stil, pomalo i zarazan. Samo, gdje je Inana? Odjahao je čim smo došli. Netko se boji vuka, netko psa, netko novinara, zaključuje portal Tomislav City u sjajnom tekstu o duvanjskoj braći Zrno.