Posljednji tango Mila i Amfilohija

Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti dovelo je pred pucanje dvodecenijski interesni brak svjetovnog i duhovnog gospodara Crne Gore – Mila Đukanovića i Amfilohija Radovića.

Od kada su na talasu velikosrpskog nacionalizma zagospodarili Crnom Gorom krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, svaki u svojoj parohiji dakako, dvojac bez kormilara često je plovio nemirnim vodama, ali su uvijek uspijevali da dodatno osnaženi izađu iz opasnih brzaka, na radost brojnih podanika za koje su i danas – bogovi.

Početak braka obilježili su harmonični odnosi, što je u svakoj, pa i vezi Mila i Rista, jako bitno, s aspekta stjecanja povjerenja, ali i neiskustva u vođenu državnih i božjih poslova. Dok je u Hrvatskoj i Bosni bjesnio krvavi rat, Miloševićevim pionima nije bilo teško da nađu zajednički, ratnohuškački jezik. Iz dna duše su podržavali navodni rat za obranu slabo naoružanog srpskog naroda u borbi protiv povampirenog ustaštva. Do te mjere da se i Crna Gora, uz blagoslov obojice, branila na Stradunu, a pristaše supružnika povadili šubare i kokarde i uz gusle ili bez njih pjevali – Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva, i slične hitove…

No, završi rat, ničim izazvane sankcije i državni šverc svim i svačim, a junake ove priče u nezgodnu situaciju dovede pokojni Momir Bulatović kojem se nijesu sviđali Đukanovićevi poslovi, što bi mu nekako i oprostio, ali ne i najveći grijeh – stidljivi nagovještaj otklona od pogubne politike Slobodana Miloševića. Pocijepa se moćni DPS na dva dijela – Milov i Momirov, a Amfilohije se nađe u čudu što mu je činiti. U mračnoj manastirskoj keliji, i tada mudri mitropolit, s mnogo manje sijedih u bradi i kosi nego danas, na koljenima donese u to doba neočekivanu odluku – Milo je jači, njegovom carstvu ću se prikloniti. Ni svi sveci koje je prizivao nijesi mogli obuzdati gnjev mahom četničke bratije sa kojom je do jučer u istom kolu igrao, pa se tih dana Podgoricom iz hiljade grla orilo – Amfilohije, Turčine. Nije mala stvar kada vjerno stado svog pastira nazove Turčinom, pa je Milo žrtvovao svoje ateističko uvjerenje i ispred Cetinjskog manastira premijerno naložio badnjak zajedno sa mitropolitom. Mnogi cjepidlače da je tvrdu hrastovinu zafrljačio naopačke u oganj, ali ta sitnica nije mogla pokvariti blagdansko raspoloženje. Obasjan svetim plamenom i pastirskim blagoslovom, Đukanović je nastavio da vlada poslavši kuma Bulatovića u političku penziju…

Sve do sudbonosnih dana za obnovu crnogorske nezavisnosti, nepunih desetak godina kasnije, gospodari su bili manje-više relaksirani gorućih pitanja, ali su sporadično vješto odapinjali otrovne strijele jedan prema drugom s ciljem okupljanja pod skute vjernog puka. Jedan od primjera je crkva na planini Rumiji iznad Bara. Prema predanju, crkvu su srušili Turci i biće obnovljena kada vjernici na vrh iznesu dovoljno kamena za gradnju… Racionalni Amfilohije nije mogao čekati da se toliki narod sa kamenjem na leđima uspentra na 1.600 metara iznad nivoa mora, pa je angažirao vojsku tadašnje Državne zajednice Crne Gore i Srbije čiji su helikopteri ljeta gospodnjeg 2005. spustili metalnu crkvu na vrh Rumije. Nebrojeno puta Đukanovićeva vlast je javno prijetila da će srušiti crkvu, ali do danas nije stigla dalje od rješenja o uklanjanju donesenog iste godine kada je limenka pala s neba…

No, istinski test održivosti braka ateiste u skupocjenim odijelima i Amfilohija u mantiji desio se u proljeće 2006. Tada je plebs odlučivao – da li nakon gotovo stotinu godina želi obnovu crnogorske nezavisnosti, ili ostanak u zajednici sa Srbijom. Dok su naglašene emocije tresle sve živo od 7 do 77 godina, a Đukanović obilazio crnogorske trgove kako bi preskočio od zapada nametnuti referendumski prag od 55 posto, Amfilohije je šutio. Samo naivni i neupućeni mogli bi da kažu – pa dobro, što jedan pastir ima da se miješa u zemaljska pitanja u sekularnoj državi, jer Amfilohije često kune i zbog pederluka, čedomorstva, prozapadne politike, ateizma, komunizma, titoizma i još koječega, a kamoli zbog razdvajanja dva oka u glavi. Kakvo božje čudo je bila Amfilohijeva rezerviranost, svjedoči i kletva izrečena u aprilu prošle godine samo zbog najave rušenja nelegalno izgrađene krstionice:

„Onaj koji srušio krstionicu na Prevlaci, da Bog da časni krst njega i njegovo potomstvo srušio i uništio. Ja ponavljam te riječi. Jeste da su teške, ali ja moram da ponovim te riječi Svetoga Petra Cetinjskoga…“.

Krstionica nije porušena, časni krst nikoga nije uništio, a Crna Gora je praktično bez incidenata pošla iz zagrljaja Srbije 21. maja 2006…

I najskuplja srpska riječ – Kosovo, prohujala je s vihorom u oktobru 2008. godine, iako je Đukanović bio na čelu Vlade koja je priznala nezavisnost „srca Srbije“. Jeste mitropolit ocijenio da je priznanje Kosova najveća izdaja vlasti u povijesti Crne Gore, ali je pri adresiranju glavnog izdajnika bio jako uzdržan. Čak je i s protesta srpskih stranaka pozvao okupljene da se mirno raziđu, ali su izbili nemiri tokom kojih je povrijeđeno i uhapšeno više desetina ljudi. Amfilohije, međutim, nije bio ni izbliza obazriv jesenas kada je javno priopćio da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić prodati Kosovo, ako mu nešto daju. Na primjeru višedecenijskog Đukanovićevog „plesa“ za zapadom, mudri vladika izvjesno zna da je to nešto – moć, odnosno produžetak autokratske vlasti…

Pod Đukanovićevom svjetovnom vlašću, Srpska pravoslavna crkva je najpovlaštenija firma u Crnoj Gori. I valjda jedina koja ne plaća porez na prihode crkava i manastira, koji se procjenjuju na desetine milijuna eura godišnje. Amfilohiju je omogućeno i da bez ikakve odgovornosti rekonstruira bogomolje – kulturno-povijesne spomenike pod zaštitom države, a neimarski poduhvati nerijetko su ih dovodili i do neprepoznatljivosti. U braku iz interesa 2013. je rođen i najmanje šest milijuna eura vrijedan Hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, čiju je gradnju svjetovna vlast pomogla s 500 tisuća eura. Nije poznato da li je i koliko iz svog džepa dao Đukanović za Hram građen 20 godina, ali je javna tajna da je njegov brat Aco jedan od najvećih donatora majčice crkve. Usprkos svemu, Crna Gora nije krenula putem država u okruženju, pa vjera i nauka nijesu našle utočište pod školskim krovom…

Veliko iskušenje predstavljao je i navodni pokušaj državnog udara na dan održavanja parlamentarnih izbora, u oktobru 2016. Đukanovićev DPS još jednom je pobijedio, a vjetar u leđa im je dala i priča o navodnim ubačenim teroristima koju su ekskluzivno donijeli režimski mediji i sijali strah tijekom cijelog izbornog dana. Dok je oružje zveckalo, a Crna Gora bila na ivici građanskog rata, Amfilohije je brinuo o miru i pozvao narod da ne izlazi na ulicu…

Nova (stara) vlast nastavila je posao Đukanovićeve vlade – rad na Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, da bi Amfilohije još u aprilu prošle godine, prilikom obrane već pomenute krstionice, oštro odgovorio i nagovijestio što će se zapravo dešavati.

„Duhovni potomci komunista, koji jesu otimali crkvenu imovinu, ali ne i hramove, sada hoće da otimaju i hramove”.

Precizirao je da „obezbožena, sekularna država, prvi put u povijesti hoće da otima hramove i hoće da ih prisvoji da postanu državni“, ali se ipak ugrizao za jezik i nije pomenuo Đukanovića. Možda i zbog toga što je pozivao Boga da pomogne i urazumi ga. Ni Bog, ni svi sveti, nijesu međutim urazumili Đukanovića, naprotiv – on je na kongresu partije krajem novembra prošle godine najavio obnavljanje Crnogorske pravoslavne crkve i njeno kanonsko priznanje, ali i Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Amfilohije to nije mogao da prešuti i iz njega je izašlo sve što se decenijama kupilo. Poručio mu je da je po tiraniji i jednoumlju gori od Miloševića. Nakon toliko godina, uvidio je da je ekonomija razorena, državna imovina prodata, a suverenitet poklonjen strancima, ali se prisjetio i starih dana:

„U vrijeme sukoba sa Bulatovićem, Đukanović se naprosto pokazao politički vještiji od njega, koristeći ugled crkve prvi i posljednji put je došao kod ćivota Svetog Petra, ložio badnjak, tražio prijem kod blaženog patrijarha Pavla… Sad se vidi na što je to iskoristio”.

Kad dugogodišnja veza pukne, na vidjelo izađe štošta, pa se mitropolit naprasno sjetio i da nije rijedak slučaj to što je na crkvenom tronu 30 godina, ali da jeste presedan da lider parlamentarne demokracije ne silazi s vlasti tri decenije…

Dok se Amfilohije „iskreno molio“ da se Đukanović „dozove pameti“, Skupština mu je čestitala Novu godinu i u paketić zapakirala usvojeni Zakon. Pojednostavljeno, za SPC sporna je odredba Zakona prema kojoj će crkvena imovina stečena do 1. decembra 1918. prijeći u ruke države, ako ne uspiju da dokažu pravo vlasništva. Mitropolija je praktično najveći zemljoposjednik u Crnoj Gori s oko dva milijuna metara kvadratnih zemljišta, a većinom je riječ o veoma vrijednim parcelama uz morsku obalu na kojima bi mnogi, pa i SPC, da grade hotele i vile…

Nakon Đukanovićeve novogodišnje čestitke, Amfilohije se veoma brzo pribrao i već mjesec organizira proteste kakvi u Crnoj Gori nijesu viđeni. Mudri pastir na ulice izvodi desetine hiljada ljudi, sa samo jednim zahtjevom – povlačenje spornog Zakona. Blagom retorikom, šetnjama bez i najmanjeg incidenta, uz jasno distanciranje od velikosrpski nastrojenog Demokratskog fronta, ali i Vučića kome je poručio da nije dobrodošao na loženje badnjaka, Amfilohije je prosto izbio Đukanoviću kec iz rukava – da se protestima ugrožava nezavisnost države.

Svjetovni gospodar sasvim sigurno nije računao s rijekama ljudi na ulicama Podgorice, Nikšića, Berana, Bijelog Polja… Kada je obaviješten da su se u Amfilohijevo kolo uhvatili i njegovi glasači, Đukanović ih je javno pozvao da ne budu dio tog „luđačkog pokreta“ koji bi da ruši državu. Koliko je ozbiljno i nesvakidašnje to što šef ne može da kontrolira do jučer poslušno članstvo, svjedoči i to što na papiru predsjednik svih građana obilazi općinske odbore svoje partije s porukom – tko je na litijama, nije mu mjesto u DPS-u. Usvajanjem Zakona, pričom o crkvi i neprijateljima države, Đukanoviću je uspjelo da se brojne afere vlasti gotovo i ne pominju, ali o tobožnjoj homogenizaciji biračkog tijela u izbornoj godini – nema ni govora.

Dvojica vrhovnih voždova našli su se u svojevrsnom klinču, a sudeći prema dijametralno suprotnim stavovima, pregovarački sto još je daleko. Đukanoviću je poručeno da povuče Zakon, ili će Zakon povući njega.

Predsjednik je izričit da neće pristati na ucjene i poziva državni aparat da „prepozna ugrožavanje Crne Gore i djeluje“. Dakle, policijo, tužitelji i sudci – što čekate, država je u pitanju?

I dok jedan tobože grčevito brani državu, a drugi svetinje – s kritičnom masom potrebnom za smjenu vlasti koju opozicija nema , samo politički i vjerski ostrašćeni i neupućeni smjeli bi se zakleti da je raskid dvodecenijske veze gotova stvar. Uz kakvog pomiritelja sa strane, ili odluku Ustavnog suda da su sporne odredbe Zakona neustavne, Đukanović i Amfilohije bi izašli jači nego ikad.

Car bi dobio carevo, bog božje, a podanici svakako brzo zaboravljaju.

buka.com