Poruka Markotić o cijepljenju djece dijelom je neistinita, a dijelom nespretna

RIJEČI šefice Zarazne bolnice u Zagrebu Alemke Markotić, prema kojima su se ranije cjepiva testirala na siromašnoj afričkoj djeci, a danas i na europskoj i američkoj, izazvale su veliku uzbunu u javnosti, osobito među protivnicima cijepljenja i epidemioloških mjera.

No njezina izjava dijelom je neistina, a dijelom nespretno sročena, iako istinita.

„Dakle, brojna cjepiva rađena u zapadnim zemljama ispitivana su u siromašnim područjima Azije i Afrike. Na sirotinjskoj djeci, na nečijoj djeci se to mora ispitati da bi moje dijete bilo sigurno kad ga primi.

Na čijoj ćemo? Dakle, ovo je prvi put. Ovaj covid je svašta izvlačio, neke stvari stavlja u red. Dakle, sada se ispituje i na europskoj i na američkoj i na drugoj djeci, a ne samo na afričkoj i azijskoj”, rekla je Markotić.

Na te poruke, među ostalima, žestoko je na Facebooku reagirao mostovac, protivnik covid-potvrda i cjepiva Marin Miletić koji je poručio:

„MIČITE SVOJE PRLJAVE ŠAPE OD NAŠE DJECE I znajte dobro, već u ovom životu, kada padne ova nepravda – položit ćete legitimni račun za svoja djela. Dajem vam svoju riječ da ću sve učiniti što mogu u demokratskim okvirima – da tako bude. Nećemo zaboraviti što ste radili našem narodu. Neka nam se Gospodin smiluje. Svima.”

 

Dio poruke je netočan, a dio nespretno sročen

Nažalost, poruka Markotić još je jedan od promašaja u komunikaciji s javnošću. Prvi njezin dio u kojem tvrdi da su se cjepiva prije testirala na siromašnoj afričkoj djeci jednostavno ne stoji, a drugi, da se cjepiva moraju testirati na nekoj djeci da bi bila sigurna za našu djecu, je nespretno sročen.

Antivakseri su ove gafove Markotić požurili iskoristiti u svojoj kampanji širenja straha od cjepiva. Neki među njima na društvenim su mrežama poručili da će uskoro netko doći i po njihovu djecu.

Apsurdna tumačenja riječi Markotić

Naš ugledni farmakolog Vladimir Trkulja s Medicinskog fakulteta u Zagrebu kaže da su neki ljudi odlučili na apsurdan način protumačiti riječi šefice Zarazne.

„Oni očito misle da je uobičajena praksa u svijetu da zli, bogati, debeli bijelci za testiranja lijekova, uključujući i cjepiva, iskorištavaju sirotu, gladnu afričku i azijsku dječicu na kojoj ispituju svoje monstruozne uratke kako bi vidjeli valja li nešto ili ne“, rekao je Trkulja za Index.

„Ako valja, onda će krenuti s proizvodnjom lijeka, a ako ne i bude neke štete, koga briga. To je potpuno ludo tumačenje, no problem je u tome što čak ni sama poruka Markotić nije činjenično točna“, upozorio je.

„Istina, u prošlosti je bilo više pokušaja u kojima se pod vodstvom Svjetske zdravstvene organizacije nastojalo velikim javnozdravstvenim zahvatima u nekim regijama Afrike iskorijeniti neke bolesti koje su odnosile puno života. Bilo je par slučajeva sredinom prošlog stoljeća u kojima te kampanje nisu bile naročito uspješne pa su obustavljene. Možda efekt kampanja nije bio naročit ili su se pojavile neke nuspojave koje nisu zabilježene u kliničkim ispitivanjima na manjem broju sudionika. No u svim tim situacijama radilo se o lijekovima i cjepivima protiv bolesti koje su endemske za te dijelove svijeta”, kaže Trkulja.

“Jedan je primjer situacija iz sredine 1990-ih godina kada je u dijelu Nigerije među djecom izbila epidemija meningitisa do tada neslućenih razmjera. U okviru te epidemije napravljen je klinički pokus u kojem je među 100 djece s meningitisom koja su primila ispitivani novi lijek 6 umrlo, dok je među 100 djece koja su dobivala poznati standardni antibiotik – 5 djece umrlo. Cjepiva koja su u redovnom programu cijepljenja u razvijenim zemljama, poput cjepiva protiv ospica, zaušnjaka, polija, difterije, tetanusa itd. testirana su na ciljanoj populaciji za koju su razvijana”, kaže.

“Pa nije Jonas Salk svoje cjepivo za poliomijelitis testirao u Africi, već u SAD-u, tijekom epidemije 1950-ih godina. Dakle, cjepiva koja koristimo u programima obaveznog cijepljenja, ali i druga, poput cjepiva protiv HPV-a, virusa hepatitisa B, pneumokoka itd., testirana su u populacijama različitih dobnih skupina, različitih spolova, s različitim zdravstvenim profilima u SAD-u, Europi, Kanadi i drugim zemljama svijeta. Naravno da ne možete u Europi testirati cjepivo protiv žute groznice ili malarije, bolesti koje su endemske u nekim drugim dijelovima svijeta. Dakle, to što je rekla Markotić jednostavno ne stoji kao povijesna činjenica – nikada nije postojao koncept u kojem se stvari prvo isprobavaju na sirotinji da bi onda nama bogatim i tustima bilo bolje“, rekao je Trkulja.

Zakonski okviri nalažu da se cjepiva testiraju na ciljanoj populaciji

Ističe da to mora biti tako prema zadanim zakonskim okvirima koje su propisala razna regulatorna tijela i vlasti.

„SAD, EU, Kanada, Japan i sve druge uređene zemlje – a u pogledu lijekova i cjepiva – to su zapravo praktično sve zemlje svijeta – za sva cjepiva, kao i za sve lijekove, imaju propise koji zahtijevaju da se u klinička ispitivanja uključe sudionici koji reprezentiraju ciljanu populaciju koja će ih primiti – po dobi, spolu, geografskoj lokaciji itd. Svrha toga je da se postigne što je moguće veća sigurnost da će ono što pokažu rezultati ispitivanja vrijediti i u stvarnom svijetu“, tumači Trkulja.

Cjepiva se moraju testirati na djeci, ako su namijenjena djeci

Tema cijepljenja djece posljednjih se dana našla na tapeti zbog najava nekih zemalja da će kampanju cijepljenja proširiti i na mlađe. To je osobito aktualno jer se pokazalo da delta soj može biti opasan i za njih. Tako je primjerice Pfizer nedavno objavio da je njegovo cjepivo 100% učinkovito kod djece. Neke zemlje poput SAD-a i Kanade odobrile su Pfizerovo cjepivo za djecu u dobi od 5 do 11 godina. To podrazumijeva da su cjepiva, mada su dokazana na odraslima, morala proći testiranja i na djeci. No to ne znači da se na djeci rade eksperimenti u smislu da se djeca izlažu nekim nepoznatim čudesima – „pa kako bude“… kao da se baca kocka ili igra ruski rulet.

„Djeca imaju svoje specifičnosti, ona nisu mali odrasli. S druge strane, ona nisu ni druga vrsta. Ona su također homo sapiensi. Uglavnom vrijedi da se 99% onoga što vrijedi za lijekove za odrasle preslikava i na djecu, s time da se uvijek može razgovarati o tome treba li za njih prilagoditi doze, je li korist kod djece također značajno veća od mogućih rizika i sl. Ovo što se do sada provodilo u testiranju cjepiva na djeci normalan je korak dalje nakon što je sve potrebno odrađeno na odraslima i nakon što su cjepiva primijenjena u enormnim količinama koje se broje u milijardama doza. Tako masovne primjene nekog cjepiva nikada nije bilo ranije u povijesti“, ističe Trkulja.

Testiranja na djeci se ne treba užasavati

Kaže kako bi trebalo pozdraviti činjenicu da se cjepiva namijenjena djeci ispituju na djeci.

„Naime, ima dosta lijekova koji su razvijeni za odrasle i koji nikada nisu ispitani na djeci iako i ona znaju obolijevati od istih ili sličnih bolesti, mada rjeđe. Budući da su obolijevanja među djecom rjeđa, bilo je teško organizirati ispitivanja na njima pa se danas pedijatri snalaze kako znaju i sami prilagođavaju i doziraju primjenu lijekova na djeci kojoj trebaju”, kaže,

“Bilo bi najbolje da su ti lijekovi testirani i na djeci. Jedan od primjera su pametni biološki lijekovi za reumatoidni artritis. To je uglavnom bolest koja muči starije, no ima i djece koja u prilično ranoj dobi obole od slične bolesti. Isto vrijedi, primjerice, za upalne bolesti crijeva i mnoge druge. Općenito, u puno se situacija pedijatri moraju dovijati kako bi nešto što nije bilo ili nije bilo moguće ispitati u djece u formalnim kliničkim pokusima – prilagoditi djeci u svakodnevnom životu“, tumači Trkulja.

Ideja da bi netko dolazio po djecu za testiranje je suluda

Ističe da je ideja da bi netko dolazio po djecu i odvodio je radi testiranja lijeka plod poremećenog uma.

„Sva ispitivanja lijekova su dobrovoljna. Nitko nikoga ne prisiljava da sudjeluje u kliničkim ispitivanjima. Za odrasle, temeljni uvjet da mogu biti uključeni u neki klinički pokus jest da su voljni i sposobni razumjeti i potpisati dokument koji se zove informirani pristanak. Točno je propisano kako u tom dokumentu treba svakom potencijalnom ispitaniku jednostavno i jasno razložiti o čemu se radi, koja je svrha cijele stvari, koje su potencijalne koristi i koji su rizici. Tek kada pri punoj svijesti čovjek pristane, može biti uključen. Za djecu pristanak daju roditelji ili staratelji. Za adolescente, primjerice od 12 godina i starije, prakticira se da i za njih osobno postoji prilagođeni informirani pristanak – tako da i roditelji i djeca budu adekvatno informirani i daju svoj pristanak.

„U razvoju lijekova i cjepiva uobičajeno je da se proizvodi prvo testiraju na odraslima kojima obično najviše trebaju, a potom se dobna granica po potrebi spušta. To je i etički i medicinski opravdano“, zaključio je Trkulja.

index.hr