OVO JE PRIČA O MILANU: Odem li u Hrvatsku ili Bosnu završit ću u karanteni, a da se nisam makao iz kuće!
– Otkako su zatvoreni malogranični prijelazi sa susjednom Bosnom i Hercegovinom na području Imotske krajine, pa tako i ovaj moj u Slivnu, ja sam vam postao najizoliraniji Imoćanin.
Ne zbog toga da su me izolirali od koronavirusa, već zbog toga što su mi na hrvatskom teritoriju, a to znači i na teritoriju Europske unije, onemogućili kretanje. Ne, nikakvom uredbom o nekom kućnom pritvoru ili ne daj Bože da imam simptome korone, već spuštanjem rampe na malograničnom prijelazu niti sto metara od moje kuće. Znači, ja sam slobodan čovjek na hrvatskom teritoriju, mještanin Slivna, a onemogućeno mi je kretanje”.
Ovim riječima dočekao nas je Milan Miće Vuletić (66) iz istoimenog zaseoka na krajnjem istočnom dijelu Slivna u općini Runovići. Milan je više puta nazivao i našu redakciju vjerujući da će mu novinari, ako ne pomoći u rješavanju njegova problema, u najmanju ruku upoznati javnost s njegovom doista čudnom situacijom.
– Moja vam priča ide ovako – počne Milan Miće Vuletić kada smo ga došli posjetiti u njegovoj prostranoj kući u kojoj živi sam.
IZVID IZ KATASTRA
Znači, kao što i vidite, živim uz samu granicu sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom. Prema izvidu katastarskog plana, moj zid vrta s istočne strane kuće svega je nekoliko metara od službene granice s tom državom, a cijela moja kuća i okućnica je u Hrvatskoj.
Od utemeljenja naše države baš na tom prostoru bio je i granični punkt s kontejnerima. U jednom naši granični policajci, nekoliko metara u teritoriju Bosne i Hercegovine njihovi na prometnici koja od Slivna ide prema Drinovačkom brdu u susjednoj državi. Znači, ja sam u svojoj državi normalno funkcionirao i kretao se, kao i moja obitelj. Kad smo ušli u Europsku uniju, postaviše tik do zida moga vrta na našem teritoriju lijepu tablu na kojoj piše Republika Hrvatska, a ispod toga tablu s natpisom Europske unije.
No, kada se počelo šuškati o Schengenu dođoše geodeti, mjerili i gledali teren za izgradnju novog i opremljenijeg graničnog prijelaza. Odrediše ga postaviti stotinjak metara unutar našeg teritorija na pogodnijem mjestu. Tabla s natpisom Republike Hrvatske i EU sa žutim zvjezdicama ostala na onom istom mjestu. Bože moj, tu je i službena granica. Pitao sam kakav će sada biti status moje kuće i okućnice, jer je ispalo da sam ostao na ničijoj zemlji.
Rekoše da će urediti posebnu prometnicu za mene i obitelj jer ja sam građanin Republike Hrvatske i mogu se neometano kretati unutar njezina teritorija. Izgradili su novi prijelaz i onda nastadoše moje muke, koje su eskalirale posebno sada, privremenim zatvaranjem malograničnog prijelaza – upućuje nas Milan detaljno u svoju situaciju.
– Ali imao sam problema i prije zatvaranja – kaže i nastavlja:
– Kada bih išao prema Slivnu ili Imotskom i kada bih se vraćao, morao sam normalno preko prijelaza. Vadi osobnu, gledaju policajci što vozim, bez obzira što su me znali i znali da idem sedamdesetak metara do kuće. No, ljudi rade svoj posao, ali brate dodijalo to svaki put. U danu moraš i nekoliko puta kretati se po svojoj državi i svaki put vaditi osobnu. Djeca počela manje dolaziti, ljuti što u dolasku svojoj kući u Hrvatskoj moraju pokazivati dokumente. Ostade Miće sam.
Imao sam, priznajem, i konflikta, bio sam i priveden jer nisam jednom dao osobnu. Vodili me i sucu za prekršaje 25 kilometara do Imotskog. Platio sam i kaznu, nema veze. Opet govorim, policajci rade svoj posao, drže se zakona, ali ljudi moji, ja idem svojoj kući iz Hrvatske u Hrvatsku.
Od one prometnice za moju kuću ni govora, nitko da mrdne. I evo sad i zatvaranje prijelaza. Spuštene rampe, nema službenika, samo natpis da je prijelaz privremeno zatvoren. Svojim autom ne mogu nigdje i da mi se bilo što dogodi. Sam živim, djeca ne mogu doći, treba kruh, možda ne daj Bože sutra i lijekovi.
U Bosnu i Hercegovinu na Drinovačko brdo ne mogu jer će me staviti u izolaciju. Ja u Hrvatskoj u Europskoj uniji, a ne mogu tih nesretnih tridesetak metara prometnice koja prolazi kroz kompleks malograničnog prijelaza. Ona nova tabla što su je stavili s natpisom Republika Hrvatska i EU sa žutim zvjezdicama podsjeća me na to da sam jedini Europljanin koji ima vlastiti teritorij u Europi od nekih pedesetak metara. Jedna s istim natpisom na istočnom, a druga kod zapadnog dijela moje okućnice. Nema što, pravi Europljanin – rezignirano će naš sugovornik.
NIJE MI DO ŠALE
– Vama izgleda to šala, ali meni nije do toga – veli.
– Zatvorili me u tih pedesetak metara a do prve kuće susjeda ima nekoliko kilometara tamo prema Slivnu. Luda kuća. Zvao sam nekoliko puta, pitao u Ministarstvu financija jer mi rekoše da su oni investitori izgradnje prijelaza kako bi mi izgradili pedesetak metara prometnice i dali slobodu meni i obitelji da dođemo do svoje kuće, ali ništa, pa vas molim da ih pitate.
Zarobili me, brate, ko ilegalnog imigranta, ni naprid ni nazad, ja hrvatski državljanin u svojoj kući na suverenom teritoriju Republike Hrvatske, na teritoriju Europske unije. Izgleda da jedini branim i čuvam granicu Europske unije na ovom području.
Priča vam izgleda zanimljiva i smiješna, ali meni nije do smijeha. Rekoše mi neki prijatelji da mi zavide, da neće koronavirus do mene jer sam u pravoj izolaciji na čistom zraku, ali meni nije do zafrkancije. Još k tome nemam fiksnu telefonsku liniju, a za onu mobilnu moram se svaki put penjati na drugi kat kuće i hvatati vezu ili stati kod prozora u kuhinji kako bih je dobio. A da mi se nešto dogodi, nema pseta oko mene – vidno razočaran ispriča nam svoju, moramo naglasiti, ipak, zanimljivu priču Milan Miće Vuletić, piše Slobodna Dalmacija.
