Objavljeno pismo podrške silovanoj djevojčici: “Nisi sama, ja ti vjerujem”

SLUČAJ grupnog silovanja petnaestogodišnje djevojčice potresao je Hrvatsku.

Djevojčica je grupno silovana u više navrata, a maloljetnici osumnjičeni da su je silovali su pušteni da se brane sa slobode.

Sudac Ivan Marković, koji je donio odluku da ih se pusti, naišao je na brojne kritike, a kako kaže ministar Bošnjaković, i na prijetnje pa ga sada čuva policija.

Otkazao je i dva ročišta u kojima je trebao suditi.

O slučaju su se oglasili gotovo svi, od DORH-a koji se žali na odluku suda, preko Ministarstva pravosuđa koje kaže da pozorno prati slučaj te brojnih javnih osoba i političara.

15-godišnjoj djevojčici potpora pak stiže s portala o rodu, spolu i demokraciji Libela.org. 

Na tom portalu je objavljeno pismo podrške silovanoj djevojčici.

“Ne znam ti ni ime, ali ti vjerujem”

Sadržaj pisma prenosimo u cijelosti.

“Draga….

Ne znam ti ime, ali znam da si tamo i da čitaš. Znam i da nisi jedna.

Ne znam kako se zoveš ni kako izgledaš. Ne znam voliš li čokoladu, vodiš li dnevnik, imaš li psa ili kanarinca, čitaš li rado ljubavne romane, voliš li fotografiju. Ne znam što si sve u životu prošla ni što te sve čeka. Ne znam kako si se osjećala proteklih godinu dana. U moru svih koji_e će vikati da znaju, kleti se da si sigurno ovakva ili onakva, komentirati te kao da nisi ljudsko biće nego književni lik kojeg pod nastavom interpretiraju za ocjenu – ja priznajem da o tebi ne znam ništa. U vrevi osuda, zgražanja, zazivanja pravde i odmazde – većinom razumljivih i opravdanih – ja ti pišem pismo kako bi znala da u svoj toj galami nismo zaboravile na tebe.

Draga… Ne znam ti ni ime, ali ti vjerujem. Vjerujem da nisi kriva. Vjerujem da nisi odgovorna. Vjerujem da si djevojka – i pametna i blesava i ćudljiva i nježna i hrabra – kao sve druge, te da nijedna druga nije upravo tako i pametna i blesava i ćudljiva i nježna i hrabra kao ti.

Ja ti vjerujem. Vjerujem ti da nisi izazvala to što ti je učinjeno, da to nisi “tražila”; da nisi trebala biti “bolja”. Vjerujem ti, i želim da vjeruješ i ti meni: nisi kriva. Nisi trebala jedno, mogla drugo, smjela ili ne smjela treće.

Žao mi je što si silovana. Žao mi je što si toliko puta izdana i povrijeđena. Žao mi je što uopće postoji mogućnost da se negdje u tvoj um uvukao crv sumnje, pa i najmanje, da si kriva ili odgovorna. Društvo u kojem živimo odgaja djevojke da misle da su odgovorne za tuđe reakcije na njihova tijela. To nije istina. Nitko ne zaslužuje nasilje. Nitko nije odgovoran za postupke druge osobe. Tko god te i kako povrijedio, to je bila njegova odluka, njegova odgovornost.

Duboko je nepravedno to što ti se dogodilo, i iako bi najlakše, najlogičnije i najpravednije bilo da se dobrim ljudima događaju dobre, a lošima loše stvari, to, nažalost, nije tako. I kada se nešto tragično nepravedno dogodi, kada nas drugi povrijede na način koji nam je bio nezamisliv, normalno je tražiti uzroke, povode i razloge – makar i u svom ponašanju. Ipak, uzrok nije u tebi, nego u onima koji su donijeli odluku biti nasilni”, stoji u pismu podrške.

“Nisi kriva, nisi odgovorna”

“Neću te pitati što si nosila. Neću te pitati što si rekla, kako si se ponašala, jesi li se i koliko odupirala. Nisi kriva, nisi odgovorna. Neću te pitati zašto si šutjela. Da si mogla, progovorila bi. Vjerujem ti da te bilo strah. Vjerujem ti da nisi znala kako. Vjerujem da nisi mislila da možeš, smiješ.

Vjerujem ti da si zbunjena, bijesna, razočarana, hrabra, tužna, prazna, prestrašena, odlučna, umorna… Važno mi je da me čuješ: svaka od emocija koje osjećaš posve je u redu. Većina ih, vjerujem, nije ugodna, ali osjećati svaku od njih, čak i u kaotičnoj, zaglušujućoj mješavini, posve je normalno. Normalno je, također, da svi ti osjećaji traju duže nego što je ugodno. Duže nego što možda i sama misliš da je normalno. Uzmi si vremena i budi nježna prema sebi. Dug je put pred tobom; nadam se da je to put iscjeljenja i oporavka, put nove izgradnje povjerenja u sebe, svoju okolinu, sustav u kojem živiš. Zaslužuješ moći se osjećati kako god se osjećaš i zaslužuješ svo vrijeme i resurse potrebne da se s tim osjećajima suočiš i nosiš.

Žao mi je što dijeliš iskustvo tolikog broja žena. Žao mi je što si kroz svoje iskustvo prolazila tako prokleto, jezivo sama. Žao mi je što živimo u društvu u kojem nasilje nad ženskim tijelom postoji. Nije pošteno što ženu ili djevojku, nakon proživljenog nasilja, društvo poziva na odgovornost. Nije fer što svaki samoprozvani stručnjak ima pravo iznova te maltretirati svojim riječima, sakriven iza tipkovnice i internetske veze. No iako živimo u društvu u kojem je takvo ponašanje često, to nije, niti smije biti, opravdanje za nasilje. Pojedinci koji su ti naudili odgovorni su za svoje postupke i tu odgovornost moraju snositi. Ali u ovom se pismu ne radi o njima. Radi se o pokušaju da do tebe dođe poruka: nisi sama.

Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.

Tvoja nepoznata prijateljica”, stoji u pismu objavljenom na Libela.org. / index.hr