NIŠTARIJINI ZAPISI: Oš krafnu ili krofnu?
Piše: Blago Vukadin
Obožavam krafne. Posebno one s marmeladom od marelica. Ako njih nema onda one druge, s marmeladom od jagoda. Te su malo duguljaste, ali prijaju za doručak. Još kad su posute šećerom u prahu! Mmmm, za oblizati prste.
I u Mandinu Selu i u Lipi ljudi vole krafne.
Samo ih tamo ne zovu krafnama, nego krofnama, valjda zato što su okrugle, kao slovo O. Cijela kuća zamiriše od svježih „krofna“.
Moram usput napomenuti da imam nekoliko ujni. Dvije od njih su specijalizirane da pravljenje krafni, dainica Nada, Jozina žena, i Šolješkova Mira. Imam i dva brata, a mlađi Marinko je stručnjak za konzumiranje krafni.
Vinko više obožava janjetinu.
Kombinacija dviju ujni i mlađega brata skupa s krafnama je pogubna. Pričaju bezobrazne viceve, ismijavaju svakoga tko je malo ozbiljniji, a godinama pamte kada su koga prevarili. I još pričaju o tomu u javnosti!
Da je naći bilo kakve druge tri žene, takvu kombinaciju kao što su Nada, Mira i Marinko nećeš sresti na cijelom Duvanjskom polju, a kamoli u Lipi i Mandinu Selu.
Ja sam poslije osnovne škole otišao u Zagreb. Marinko je k’o naime išao u školu u Tomislavgrad, a u stvari je najviše vremena provodio u Lipi vozajući tačke i traktore, a kasnije i kamione.
Na mome putu do škole u Gornjem Gradu prolazio sam Jurišićevom ulicom, a na desnoj strani, negdje iza glavne pošte, bila je lijepa, mala pekarnica.
U toj radnji krafne je prodavala još ljepša i slađa djevojka Štefica.
Ajme, što je bila zgodna!
Ja sam svakoga jutra tamo navraćao, buljio u njene okrugle dijelove tijela i kupovao okrugle krafne. Nije ih bilo slađih.
I dan danas kad jedem krafne sjetim se Štefice zamišljajući što bi bilo da je bilo drukčije.
Kratko rečeno, kad se radi o krafnama već sam imao sav potrebni know-how i bio sam stručnjak.
Nakon kraja školske godine obično sam nekoliko tjedana dolazio u Mandino Selo. I u Lipu, po nesreći.
Tako smo jednoga dana trebali otjerati ovce na Trebiševo.
Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam saznao da idem skupa s Nadom, Mirom i Marinkom!
Ovce su se polako penjale uz Ljubušu, a mi za njima. Njih troje cijelo vrijeme su pričali nekakve gluposti, smijali se meni i mojoj brizi da se koja ovca ne izgubi, a nisu ni za jednom potrčali.
Pas Šaro i ja smo bili jedini koji su posao ozbiljno shvatili i preuzeli odgovornost.
Kad smo stigli do Slanoga Doca već je bilo podne, valjalo je ručati nešto. Pretpostavljao sam da će biti luka i slanine, jer od takve dvije ujne nisam ni u snu očekivao da su nešto drugo spremile.
Ipak jesu, moram ih pohvaliti iako to nisu zaslužile nakon svega što se kasnije zbilo.
Kad smo zasjeli na kamenje zamirisale su krafne.
Zaboravio sam ovce, Šaru, Marinka i obadvije dainice, sjetio se Štefice i njenih sočnih krafni, te me cijeloga obuzela nekakva nostalgija. Probuncao sam nesvjestan što govorim:
„Ej, pa vi ste ponijele krafne!“
Kad sam izgovorio tu rečenicu njih troje su se odjednom zakocenuli od smijeha. Bilo mi je neugodno, nisam uopće razumio čemu se smiju. Oni su probali izustiti neku rečenicu, no od smijeha nisu uspjeli. Počeo sam brisati lice misleći da se nisam dobro umio i da su oni to tek sad vidjeli.
Nakon dobrih desetak minuta Mira prva je došla sebi i teško dišući izustila:
„Oš krafnu, hahaha, ili krofnu, hihihi?“.
„Krafnu“, odgovorio sam zbunjeno.
„Nažalost u nas ima samo krofna, huhuhu“, nadodala je Nada, a Marinko je izdajnički klimao glavom i potvrđivao.
Nastojao sam izravnati nesporazum, objašnjavajući uzalud kako se na hrvatskom kaže „krafna“, a da je „krofna“ lokalni, duvanjski izraz, te da im to mogu pokazati u rječniku čim dođemo kući.
Nastojao sam se panično prisjetiti barem nekog citata u kojem se pojavljuje riječ krafna, ali mi ništa nije padalo napamet, valjda stoga što hrvatski pjesnici nisu toliki obožavatelji krafni kao ja.
Dok sam se bjesomučno branio, nestalo je i krafna i krofna.
Sve su ih spucali bez mene!
Da sam bio malo mlađi sigurno bih proplakao, što od muke zbog nerazumijevanja, što od tuge za pojedenim krafnama.
No, bilo je kasno, prekasno.
Meni su troje zlikovaca za utjehu dali komad zagorenoga kruha i slabo osušene slanine. Morao sam nešto pojesti, inače ne bih izdržao naporni put do Trebiševa.
Nakon puno godina ujna Nada preselila je u Zagreb. Kad sam jednom prilikom došao kod nje, ona odmah u smijeh, i pita me hoću li krafne. Priznala je da sam bio u pravu, ali da je bilo smiješno.
Pojeo sam i krafne i popio kavu.
Otada me krafne nemilosrdno prate. Kad god vidim neku od ujni, smiju li se smiju. I Mira, iako ona još živi u Lipi, priznala je da se krofne zovu krafne.
mandino-selo.com
