Nestali u Domovniskom ratu: ‘Volim te, Dado. Još te čekam. Znam da ćeš mi opet doći…’
Od početka rata i dana kad su u trenu prekinute mnoge mladosti, od dana kad su mnoge obitelji zauvijek zavijene u suze, a tisuće sudbina zauvijek zatočene u pitanjima o kraju, boli i patnji, prošlo je 28 godina. Zato smo odlučili na stranicama 24sata, simbolično, objaviti 28 portreta, 28 priča o nestalim ljudima iz svih dijelova zemlje. Dvadeset i osam lica tuge. Donosimo vam nove četiri priče, a u sljedećim danima objavljujemo i ostale ispovijesti. Pokrovitelji akcije Nestali su, uz podršku Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, MUP, MORH, Ministarstvo branitelja, Grad Zagreb, Zagrebačka županija, HEP, Janaf, Plinacro, Kamgrad i Jadrolinija.
Nastavit ćemo i dalje pričati, pisati i snimati ispovijesti o tim sudbinama, uskoro izlazi i druga knjiga s najvećim neispričanim pričama Domovinskog rata, s potresnim svjedočanstvima koje mnoge obitelji i mnogi u zemlji u sebi nose kao otvorene rane.
Herberte, voljela bih da zajedno uživamo u našoj djeci i unučadi 1.
Supruga Herberta i oca Mihajla Višnjaka posljednji put sam vidjela 19. studenog 1991. godine u sportskoj dvorani u Borovu Selu. Od njih su mi ostale samo ove dvije košulje. Jednom sam u očaju rekla djeci da ću nestalog supruga proglasiti mrtvim. Sin me upitao: ‘Što ćeš pokopati? Košulju?’. I tu sam podvukla crtu. Voljela bih da moj suprug vidi kako su veliki njegovi unuci i kako ima lijepog praunuka. Jako mi fali u životu, uvijek mi je bio podrška, moja zvijezda vodilja. Moj Herberte, imam s tobom krasnu djecu i hvala ti na tome. Voljela bih da zajedno uživamo u njima…
Jozefina Lada (70) iz Zagreba, nestali suprug Herbert Lada (46) i otac Mihajlo Višnjak (71)
Mladene, bez tebe nam je svaki dan sve teže 2.
Sin je bio pripadnik 12. domobranske pukovnije. Četnici preobučeni u maskirne vojne odore HV-a zarobili su ga 1. lipnja 1995. usred bijela dana u blizini naše kuće. Navodno su s njim vezanim hodali po Petrinji i hvalili se da su uhvatili ustašu. Tukli su ga i maltretirali, a Petrinjci su ih pitali: ‘Što radite od tog čovjeka?’. Odveli su ga u tadašnju vojarnu ‘Vasilj Gaćeša’, pa u selo Vlahovići, gdje ga je general Slobodan Tarbuk predao vojnoj policiji u Bosanskom Grahovu. Svjedok nam je rekao da su ga odveli u logor u Banjoj Luci, no Međunarodni crveni križ odgovorio je da ga nema. Svaki dan mi fali sve više i sve mi je teže.
Ivan Brleković (76)iz Bresta Pokupskog, traži sina Mladena (21)
Volim te, Dado. Još te čekam… Znam da ćeš doći 3.
Da je sve kako treba, slavili bismo 29 godina braka. Ja njega i danas vidim živog i sjećam se našeg zadnjeg susreta u rujnu 1991. godine. Zagrlio me, poljubio i rekao : ‘Ti znaš da sam ja snalažljiv, sve će biti u redu’. I evo, ništa nije u redu. Iako se zna da je bio među ubijenima 16. rujna 1991. kraj zloglasne Vile Gavrilović, iako sam na identifikaciji prepoznala njegovu malu Majku Božju i novčanik, posmrtnih ostataka nema. Još čuvam kutiju u kojoj su Dadine cigarete, upaljač i bočica votke koju sam mu kupila za jedan rođendan. I ploča U2 i Tine Turner. Da me čuje, poručila bih mu: ‘Volim te, Dado. Još te čekam. Znam da ćeš sigurno doći’…
Davorka Tutić (52) iz Siska, nestali suprug Dado Tutić (24)
Molim Boga da nađem sina, živog ili mrtvog 4.
Moj Miroslav je bio pripadnik gardijske brigade Puma. Zadnji put sina sam vidjela u svibnju 1995. godine. Molila sam ga i preklinjala da poništi ugovor koji je sklopio s Pumama i ne ide u rat. Nije me htio poslušati. Otišao je na Dinaru, gdje je ranjen, a suborci ga, zbog jakog četničkoga granatiranja, nisu uspjeli izvući. Svaki dan mislim na nestalog sina, prebirem po ovoj njegovoj krunici i čvrsto stisnem njegov molitvenik, jedine predmete koji su mi od njega ostali. Svaki dan molim Boga da ga nađem, bilo živog ili mrtvog. Samo da znam istinu.
Ružica Harča (61) iz Siska, nestao sin Miroslav (20)
