NEDJELJNA PRIČA: Majčinska ljubav spašava sina od sigurne smrti

U jednome mjestu u Njemačkoj postoji grob za koji nitko ne zna čiji je. Na grobu nema nikakva natpisa ni slike. Samo jedan obični srp. O tome grobu priča se slijedeće:

Neka udovica imala je sina jedinca. On je postao propalica jer je upao u zlo društvo. Postao je čak i ubojica. Osuđen je na smrt.

Majka je tada počela obilaziti suce i moliti da joj sina ostave na životu. Plakala je tako gorko i molila tako gorljivo da je suci nisi mogli odbiti. Ali, nisu mogli ni pravdu povrijediti. Dali su joj jedan nemogući zadatak.

“Ako od izlaska do zalaska sunca požanješ čitavo polje pšenice, ostavit ćemo ga na životu.”

Tada je njezina majčinska ljubav došla do vrhunca. Žnjela je i žnjela. Niti je jela niti pila. Nije ni glavu podizala, da ne bi koju sekundu izgubila. Rukovet za rukoveti pšenice padala je pred njom. Kad je sunce posljednju zraku bacilo, ona je posljednju rukovet pšenice požnjela. Sin je bio spašen, ali ona se od umora mrtva srušila na zemlju.

Pokopali su je. Na grob su stavili znak njezine ljubavi i žrtve: srp.

Sv. Ivan Vianney, župnik arški rekao je svojoj majci: “Iza Boga ovo je djelo moje majke što sam postao svećenikom. Često mi je govorila: Moj mali Ivane, ako vidim da ti uvrijediš Boga, to će mi biti veća muka nego kad bi to učinilo koje drugo moje dijete!”

Tekst: fra Petar Ljubičić / mandino-selo.com