Mlada Livanjka Marissa Karača: Odlazim ti, grade moj. Sve ono manje vrijedno spremila sam u putnu torbu, a sve ono što volim ostavljam tebi
Odlazim ti, grade moj.
Sve ono manje vrijedno spremila sam u putnu torbu, a sve ono što volim ostavljam tebi.
Čuvaj mi majku, ne daj joj da tuguje.
Nemoj dopustiti, grade moj, da najmiliji puste suzu na rastanku.
Ipak, dio mene ostaje tu.
Neizbrisivi moji tragovi ostaju svakim dijelom grada, svakom ulicom.
Odlazim tamo gdje snažna voda s Dumana dere o stijene.
Tamo kamo idem, ne grije čarobno sunce s Kamešnice, niti puše zanosan vjetar s Dinare.
Postajem stranac, nomad.
U tuđini me neće iznova osvajati miris Livanjskog polja s prvim proljetnim kišama.
Ostaju uspomene na duši da me uvijek podsjećaju tko sam.
Iako odlazim, moji korijeni zauvijek ostaju moji, uvijek ću se ponositi njima.
Zadnjeg dana u Livnu neki me unutarnji nemir tjerao da kao nekada sama prošećem gradom.
Na izlasku iz kuće, osvrnula sam se na svoj topli dom. Napuštam ovaj mali raj i odlazim u nepoznato.
Postajem jedna od onih koji odlaze „trbuhom za kruhom“ i zapravo shvaćam koliko je teško otići.
Vjerujem u sebe, znam da ću se uklopiti u novo, ali svako mjesto gdje se uklapaš nije mjesto kojem pripadaš.
Ja pripadam Livnu.
Udaljivši se od kuće, bacila sam pogled k svojoj kućici i dimnjaku iz kojeg se dimilo.
Nedostajat će mi taj prizor u suton.
Čvrstim koracima prošla sam kraj škole, sjetivši se srednjoškolskih dana ispunjenih smijehom i strahovima koji su vremenom izblijedjeli.
Htjela sam bar nakratko vratiti te dane, kad sam punim plućima živjela svoju mladost.
Prošavši kraj Narodnog sveučilišta, sjetila sam se dana kada bih sate i sate provodila čitajući u Gradskoj knjižnici.
Tu sam se osjećala najslobodnijom, moja bi mašta dosezala nove razine. Korzom se protezao put do spomenika kojim sam kao mala rado trčkarala.
Sjećanje mi seže daleko, još dok je stara fontana krasila grad.
Zaputila sam se k Dumanu. Taj me dio grada posebno bolio. Valjda tako mora biti, kažu da ljubav najviše boli.
Na Dumanu sam srela svoju prvu ljubav i to je vremenom postalo naše mjesto.
No, moj odlazak već čini svoje. Razišli smo se, jer tako je valjda najbolje.
„Tuđino…sve mi otimaš…“, rekla sam poluglasno.
Popela sam se na brdo iznad Dumana koje je vodilo prema Bašajkovcu. Sjela sam na klupu odakle sam imala pogled na grad.
Suze su same tekle. Oduvijek sam mrzila rastanke i dugo bi mi trebalo da se oporavim.
Kako ću se oporaviti od rastanka sa samom sobom?
Kako ću se oporaviti od rastanka sa svojim gradom?
Gledala sam u svoje Livno, a dio mene se otkidao od tijela.
Ostavljam ti moje najmilije, grade moj; svoju obitelj i prijatelje.
Napuštam tvoju ljepotu, vode, najdivnije znamenitosti i veličanstvene konje.
Tu je negdje i on, moja skrivena tuga i prva ljubav.
Ne daj mu, grade, da luta onom tvojom mračnom stranom, nije on za toga.
Osvijetli najljepše livanjske ulice samo za njega i ne daj mu da korača stranputicama.
Kada se opet pojavim ovdje, dokaži mi grade da je bio sretan tu, želim ga nasmijanog vidjeti.
Ja ti odlazim sa snovima svojim koje sam u jednu torbu spremila.
Marissa Karača
