Mirna Bosna

Raspisivanje izbora bez izmjena spornih mjesta u Izbornom zakonu bilo je nešto očekivano. Ako je itko očekivao da će doći do nekih izmjena nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt minirao pregovore u Neumu, onda je naivan ili se zove Dragan Čović. Sada je jasno da je cijela priča oko izmjena Izbornog zakona kao nužan preduvjet normalizacije zemlje samo jedan predizborni cirkus u kojemu nema gubitnika, barem kada je riječ o vladajućim strankama i interesima međunarodne zajednice kojoj je “mirna Bosna” najmanje u interesu.

Dakle, slijedi nam još jedna partija pokera s obilježenim kartama. Ulazimo, dakle, u još jedan četverogodišnji period, u kojemu će se međunacionalna mržnja, kao jedini vidljivi “rezultat” međunarodne četvrtstoljetne operacije “ispravljanja krivih Bosni”, dodatno pojačati. Jedino što možda tješi je to što su svi ti “internet ratnici” i njihovi huškači iz zagušljivih internetskih kanalizacija, uključujući i javne medije, sitni šibicari koji iz generiranja mržnje žele izvući neku korist za sebe. “Sorry, nije osobno. Posao je posao”, rekli bi u američkim filmovima.

Što se tiče Dragana Čovića, on je preko noći promijenio odluku, jer je vjerojatno zaključeno da bi bojkot izbora, kao jedino rješenje koje bi moglo dovesti do preispitivanja višedesetljetne politike “krivog srastanja”, mogao dovesti do tektonskih poremećaja na političkoj sceni, koji bi onda mogli dovesti u pitanje čak i privilegirani status HDZ-a. Dakle, bolje je da te zmija iz iste rupe ujede i četvrti put, nego riskirati i istjerati stvar na čistac. “Poslije nas potop.” Stoga je, da donekle zamagli svoju kalkulantsku politiku, svojim biračima ponudio novu šarenu lažu: “teritorijalno preuređenje Bosne i Hercegovine”. Ne znam ima li itko pri zdravoj pameti a da misli da ovo ima bilo kakvih izgleda na uspjeh.

Čović umjesto sanacije temelja nudi gradnju kula u zraku, umjesto da je obratno, da se prvo pozabavi temeljima pa tek onda krovom.  Ili, da se poslužim riječima Zorana Milanovića: “Prvo sapun pa tek onda parfem.”  Dosada je priča o “posebnoj federalnoj jedinici”, što u prijevodu na bosanski jezik znači Treći entitet, bila “intelektualno vlasništvo” zadriglih “probosanaca”, što je funkcioniralo po principu čehovljevskog pištolja iz prvog čina, koji su bošnjački nacionalisti u trećem činu gurali u ruke Draganu Čoviću kao idealno sredstvo za kolektivno samoubojstvo.

U ovome ga, očito, podržava vlada Andreja Plenkovića i njegov bosanskohercegovački “anesteziolog” Goran Grlić Radman, o čemu na najbolji način govori jedna emisija HRT-ovog “Otvorenog” iz proteklog tjedna u kojoj je bilo riječi o krizi u BiH. Na kraju emisije urednik “Otvorenog” obično prikaže nekoliko Facebook komentara odabranih između njih tisuću, idealan način da se po nečijoj želji, zna se čijoj, kanalizira javno mnijenje. Komentare koje je odabrao Damir Smrtić kao da je birao Bakir Izetbegović.

U spomenutoj emisiji boje Bošnjaka branio je Dino Konaković, koji je predstavljen kao neki umjerenjak, iako se radi o nešto malo pametnijoj varijanti Bakira Izetbegovića, što nije neki naročit kompliment. Konaković je baljezgao o “Bosancima i Hercegovcima koji su obranili zemlju”, te zbog toga imaju pravo druge štemati u zdrav mozak. Milorad Dodik ima najmanje razloga za brigu. Ima već nekoliko izbornih ciklusa u kojima je Dodik pomeo pod s republičkosrpskom oporbom, i to na identičan način: Dodik naprosto kapitalizira glupost oporbenjaka koji zbog nekih sitnih, osobnih interesa naprave deal s “probosancima”.

Ovaj put se to dogodilo s formiranjem Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) u kojemu srpski predstavnici igraju ulogu Izetbegovićeva Trojanskog konja, kao što je to proteklih godina radio Dragan Mektić, čija je jedina zadaća ispunjavati Bakirove federalne “vlažne snove” i odlaziti na bankomat po naknadu. Što od ovoga ima republičkosrpska oporba, nije mi jasno.

Osim postizbornih računa koje će im Dodik ispostaviti?     Dati jednom parapolitičkom tijelu, u što je pretvoren SIP, gotovo neograničene ovlasti opasna je igrarija, pogotovo ako se zna da je to tijelo pod punom kontrolom Bakira Izetbegovića, kojim upravlja preko svog klauna Suada Arnautovića koji je nakon raspisivanja izbora izjavio: “Uzdržite se od zloupotreba u političke svrhe, stereotipnog sadržaja u odnosu na djecu, žene i muškarce.

Uzdržite se od korištenja jezika koji bi mogao podstaći na govor mržnje. Jezik govora mržnje bit će najstrožije kažnjen, neće biti tolerisan niko ko krši zakon i propise.” Tko o čemu – kurva o poštenju. Uoči prošlih lokalnih izbora, 2020. godine, Arnautović je u kamere “objektivne” Federalne televizije izjavio kako sumnja da “službe susjednih zemalja udruženim zločinačkim poduhvatom rade na zloupotrebi biračkog prava bosanskohercegovačkih glasača”.

“Imam opravdane sumnje da se radi o organiziranom udruženom zločinačkom poduhvatu radi na zloupotrebi biračkog prava, ali ne samo od individualaca već i službi susjednih zemalja”, bubnuo je Arnautović u kamere Federalne televizije. Je li ovo govor mržnje? Najviše razloga za slavlje zbog neusvajanja Izbornog zakona ima Bakir Izetbegović i njegova stranka, odnosno “probosanske snage” koje mu jedu iz ruke. Drugačije, kompromitirani Izetbegović nije mogao ni sanjati o nekom budućem participiranju u vlasti.

Izetbegović je napravio sve ono što je mogao: u potpunosti ugušio pluralizam na bošnjačkoj političkoj sceni, namećući u javni prostor rigidnu samocenzuru, gdje se malo tko usuđuje bilo što suvislo izjaviti, inače mu slijedi javni linč. To je na svojoj koži najbolje osjetio Stjepan Kljujić koji je na Face televiziji komentirao hidžab ministrice odgoja i obrazovanja Sarajevske županije Naide Hota-Muminović.

Zbog jedne benigne izjave, na Kljujića je pokrenut orkestrirani javni linč u sarajevskim medijima, u što se uključio i Edin Forto, “zeleni liberal” iz Naše stranke, premijer u vladi Sarajevske županije, optužujući Kljujića za govor mržnje. Ministričin hidžab moguće je protumačiti isključivo u kontekstu zlouporabe vjerskih simbola u političke svrhe. Glupo je političkoj nedonoščadi, poput Edina Forte, objašnjavati princip sekularne države.

Bi li postupio na isti način da je Kljujić kojim slučajem izjavio sljedeće: “Ja kad vidim onog ministra Antu s križinom do pupka. Pa šta on misli da djeca misle kad ga vide.” E, pa ministar s križinom do pupka je puka fikcija, pa neka se Forto i ekipa zapitaju zbog čega je to tako. Mene, da budem iskren, to nimalo ne zanima. Ali nekoga bi trebalo. A uz to znam i odgovor. Zbog čega je ovo, ipak, važno. Pa zbog toga što SDA nameće pravila igre u “probosanskom bloku”, što su svi drugi mirno prihvatili, jer ne vjerujem da je Forto baš toliki idiot da ne vidi razliku između religije i njene očite zloupotrebe. Kljujić je tu samo kolateralna šteta, dok se Forto prilagođava stanju svijesti raspamećenog biračkog tijela koje više ne reagira na bilo koje druge podražaje osim govora mržnje.

Ova simbioza religijskog i nacionalističkog, a sve pod krinkom nekakvog apsurdnog liberalizma, ima samo jedan cilj: očuvati vlastite sinekure, pa i po cijenu svrstavanja u zagušljive nacionalističke torove. Idemo dalje: Nermin Nikšić, šef “probosanskog” SDP-a ovih se dana naslikavao po Jablanici u muzeju “Bitke za ranjenike na Neretvi”, bitke kojoj se godinama tepalo kao o “najhumanijoj bitci Drugog svjetskog rata”.

U muzeju je za vrijeme proteklog rata bio konclogor za Hrvate, u koji su zatvarana i djeca, što je općepoznata činjenica. Je li Nikšić otišao tamo usprkos tome ili da politički kapitalizira tu činjenicu? Uvjeren sam nekako da se radi o ovom drugom, jer je sav simbolički kapital te institucije iz Drugog svjetskog rata trajno obezvrijeđen užasima koji su se tamo događali za vrijeme proteklog rata. Ignorirati tako nešto mogu samo političke hijene koji po svom etičkom habitusu mogu do podne biti fašisti, a od podne “antifašisti”.

I tu se zapravo radi o generiranju mržnje kao o nekom predbilježenom političkom kapitalu. Zapravo bi se cijeli ovaj cirkus oko izbora mogao zaključiti izrazom “mirna Bosna” u njegovu stvarnom značenju: bezuvjetno pristajanje na nešto što bismo u principu mogli opisati kao “krivo srastanje”. Razrješenje krize oko Izbornog zakona ponajmanje je, čini mi se, bitno za Hrvate, jer su njima već svi vlakovi prošli, već isključivo za kakvu-takvu budućnost zemlje, što možete čuti u privatnim razgovorima od brojnih Bošnjaka koje možda tek nametnuta “omerta” priječi da o tome istupaju u javnosti, zbog straha od javnog linča.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala.

bljesak.info