Mesić i Galić – lažima u ‘bolju prošlost’
Prvo je Predsjednica RH i aktualna predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović u Washingtonu je primila nagradu Fulbright za životno djelo.
Tom prigodom osvrnula se i na život u jugoslaviji. “Ne mogu vam opisati koliko mi večerašnji događaj znači”, kazala je istaknuvši da je bila djevojka rođena s “krive strane Željezne zavjese” (1)
Odmah nakon toga javlja se sva sila kojekakvih klasića, markovina, jakovina i sličnih službujućih opravdavatelja jednog zločinačkog, koljačkog, totalitarnog i genocidnog režima kakav je bio onaj komunistički, hvatajući se, a čega drugog nego semantike, jer bit Predsjedničine izjave ne mogu pobiti.
Semantički, jugoslaveni se drže jugohistoriografskih “činjenica” iz definicije po kojoj je željezna zavjesa bila ona crta razgraničenja koja je razdvajala NATO-pakt od Varšavskog pakta.
U bitnom, željezna zavjesa je bila ona crta razgraničenja koja je djelila s jedne strane demokratske i kapitalističke a s druge totalitarne i komunističke države kojima je nedvojbeno pripadala i bivša jugoslavija.
Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine odigrala se po planu vojnih vježbi tzv. JNA od 1986. godine nadalje koje su vođene pod šifrom “Obrana jugoslavije od agresije NATO-pakta”. Dakle, i iz te činjenice jasno je s koje strane željezne zavjesa je bila bivša totalitarna komunistička država u kojoj je 29. travnja 1968. godine rođena Kolinda Grabar.
Puno bi se vremena potrošilo pobijajući sve laži pritom iznesene, pa ću se ovom prilikom koncentrirati na dva lažljivca čije laži imaju posebnu težinu s obzirom na činjenicu da je jedan bio Ravnatelj HRT-a a drugi Predsjednik Republike. Riječ je o Mirku Galiću i Stjepanu Mesiću. I jednom i drugom glavni “argument” je taj da se Kolinda ne bi mogla školovati u Americi da je bila željezna zavjesa. Pa razmotrimo malo taj “argument” oslanjajući se na gole činjenice.
Galić piše:
Hrvatska je predsjednica rođena u jednom od sretnijih liberalnijih perioda bivše države, nekoliko godina poslije gospodarske reforme, kad se u socijalizmu počelo govoriti o tržištu, ili poslije Brijunskoga plenuma, na kome je razvlaštena Rankovićeva tajna policija, a koju godinu uoči hrvatskoga proljeća, kad su se otvorile demokratske i nacionalne aspiracije naroda.
…
Titov je režim poslao Kolindu Grabar u Ameriku, na školovanje; ne bi, da je postojala željezna zavjesa. (2)
Dakle, Galić i sam piše kako je Kolinda Grabar rođena “u jednom od sretnijih liberalnijih perioda bivše države” pa nabada i priča laži, ali ne navodi točan datum kad je Kolinda rođena. Na službenoj stranici Ureda Predsjednice stoji:
Rođena je 29. travnja 1968. u Rijeci gdje pohađa osnovnu školu, a srednju školu završava u Los Alamosu u Sjedinjenim Američkim Državama. (3)
Svatko pismen zna da se u srednju školu ne može krenuti prije 14-te godine života. A s obzirom na činjenicu da je Kolinda rođena 1968. i da je 14 godina mogla imati tek 1982. godine, a isto tako s obzirom na činjenicu da je genocidni diktator Josip Broz umro 1980. godine, svakom pismenom je jasno da teza kako je “Titov režim poslao Kolindu Grabar u Ameriku, na školovanje” ne može biti održiva. Ali, komunistima i jugoslavenima poput Galića nije nikakav problem malo se pogubiti u kronologiji događanja kad im to odgovara.
Teza o “jednom od sretnijih liberalnijih perioda bivše države” posebno je bolesna u svijetlu notornih činjenica. Galić tu nabraja “gospodarske reforme, spominjanje tržišta brijunski plenum” a ne govori kako se Kolinda rodila dok je još trajao progon potpisnika Deklaracije o pravu na hrvatski jezik iz 1967. godine, ali spominje “hrvatsko proljeće” ali ne spominje kako su prošli protagonisti istog.
Dana 5. prosinca 1993. godine Predsjednik RH doktor Franjo Tuđman u svom uredu razgovara s Vicom Vukojevićem koji u to vrijeme obnaša funkciju predsjednika komisije za utvrđivanje žrtava drugog svjetskog rata i poraća. Vukojević tad Tuđmanu doslovno kaže:
Vukojević: Gledajte, Komisija – žrtve i istraživanje žrtava rata – je naš projekt i to smo na HDZ-u i onda smo donijeli Zakon o utvrđivanju žrtava rata i na tome se radilo. Međutim, odmah moram izraziti, odnosno reći nešto što mi se ne sviđa – mi iz Sabora smo bojkotirani u zadnju godinu dana i više. Nama se onemogućuje svaki rad, osobito rad na dokumentaciji koja je po mom sudu, jako, jako bitna.
Kao prvo, prilikom tih istraživanja i one dokumentacije kada smo radili film o Bruni Bušiću došli smo do određenih rezultata i onda smo tu dali određene napore. Idem odmah na početak, ovo što ste rekli u vezi gustoće i ubijanja. Godine ‘45. ubijen je Ivo Protulipac, ‘62. Ilija Abramović i mala Domačinović je ubijena nehotice jer su udbaši stavili u hrvatski dom u Buenos Airesu, kad je mladež imala školsku zabavu, stavili su minu koja je ubila to jedno trogodišnje dijete.
Znači, za vrijeme Rankovića samo su namjerno ubijene dvije osobe prema našim saznanjima dokumentirano. Ali od odlaska Rankovića, od 6. mjeseca ‘66. do ‘71. godine, dolaska Savke i Tripala 19. (4)
Dakle, mi u onom što Galić naziva “od sretnijih liberalnijih perioda bivše države” imamo porast broja ubojstava hrvatskih emigranata za 9 i pol puta. Tu vam pada u vodu “argument” svih kojekakvih klasića-jakovina-markovina o “otvaranju granica nakon pada Rankovića” jer je jasno da je UDBA za tim ljudima koji su napuštali državu iza željezne zavjese – jugoslaviju, slala eskadrone ubojica da ih po inozemstvu love i ubijaju kao zečeve. To bi valjda trebao biti opis nekakve idealne države kakvu opisuju bivše polupismene pjevačice hopa-cupa poskočičkih bendova za poluidiote tipa “Magazin”, a ne pitaju se zašto je toliko ljudi odmah pohrlilo na zapad kad su granice konačno otvorene (ali ne za sve) ako su mogli živjeti u “socijalističkom raju koji nije bio iza željezne zavjese i u kojem se sve moglo” ?
Prema tome, Galićevo “jedno od sretnijih liberalnijih perioda bivše države” počinje zapravo progonom potpisnika Deklaracije iz 1967. godine i tu dolazimo do drugog lažljivca – Stjepana Mesića. U vrijeme progona potpisnika Deklaracije Mesić je bio zastupnik u Saboru SRH. Tom prilikom izrekao je slijedeće:
«(…) Stipe Mesić je na početku svog izlaganja u diskusiji rekao da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša /jugoslavenska, nap.a./ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše-yugo konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je Mesić, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (…) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine Jugoslavije. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.» (Vjesnik, 31.7.1967 «S. Mesić: Apsolutno krah deklaracije» i «Potpisnici Deklaracije o hrvatskome jeziku su bombaši koje treba krivično goniti») (5)
Dakle, klasična terminologija komunističkih režima zemalja iza željezne zavjese, u kojem treba progoniti ljude zato jer su potpisali da bi, ako nije problem, pričali na vlastitom jeziku.
Kako danas javljaju viđeniji i posjećeniji portali, Mesić je ponovno napao Predsjednicu RH:
Mi nikad nismo bili iza željezne zavjese jer kako bi ona s jugoslavenskim pasošem išla na školovanje u Ameriku da je živjela iza zavjese. (6).
Prvo rješimo ovaj prvi dio rečenice u kojem kaže “Mi nikad nismo bili iza željezne zavjese”.
Riječ “nikad” znači nikad, ni u jednom vremenskom razdoblju. To je LAŽ čak i kad se gleda sa semantičke strane, jer je britanski premijer Winston Churchill bio više nego jasan:
From Stettin to Trieste, an iron curtain has descended across the Continent (7)
Međutim, ovaj dio s “pasošem” je posebno zanimljiv. Mesić kaže kako je jugoslavija nije bila iza željezne zavjese jer se moglo imati putovnicu ili kako on na tečnom srpskom (materinjem) kaže “pasoš”, a tragedija je što se on sam žalio kako “nije mogao dobiti pasoš i putovati”. Na primjer, u svom gostovanju u emisiji HRT-a “Nedjeljom u 2” početkom 2018. godine Mesić kaže:
“Kada se 1950-tih išlo u inozemstvo, po povratku niste mogli odniejti svoj pasoš kući već ga odnijeti službi, kod njih je bio pohranjen. Imao sam u Francuskoj sestru i rođake kod kojih sam išao svake godine. Jedan od razloga zašto sam išao bio je da me obuku, da mi kupe odjeću. A kada se dobivao pasoš prije putovanja, moralo se potpisati obrazac u kojem je pisalo da ćete obavijestiti službu ako dođete u kontakt s pripadnicima ekstremne emigracije”, kazao je Mesić dodavši da to nije bila suradnja.
…
Ja sam dobio pasoš i rekao sam ženi i djeci da ujutro idemo jer mi ga opet mogu uzeti. Mene zove prijatelj Stipe Jukić i kaže da će doći prijatelj sa mnom pričati. Dolazi Šeks navečer (sa snopom pisama, nap.a.) i kaže: Čuj, kad pređeš granicu stavi marke i pošalji. Odveo sam ga u kuhinju i pitao ga je li normalan. Pa to je Marko Veselica napravio kad mu je neka žena donijela kuverte. Da ja toliko godina tražim pasoš i sad da nosim poštu pa da me na granici zaustave” (8)
Ako država nije bila iza željezne zavjese, zašto mu je trebalo “toliko godina da traži pasoš”?
Zanimljivo je što je Mesić napisao u svom zahtjevu za izdavanje jugoslavenske putovnice:
Molimo hitno obavijest da li s vaš strane još uvijek postoje zakonske zapreke za izdavanje pasoša Mesić Stjepanu rod. 24. 12. 1934. god. u Slav. Orahovici, sa prebivalištem u Zagrebu, Ilica 87, po zanimanju dipl. pravnik zaposlen u Arhitektonskom studiu. Mesić je 3. 4. 1985. god. podnio zahtjev za duplikat pasoša jer je pasoš br. HI-164571 oglasio nevažećim, a taj pasoš mu je oduzet još 1979. god. U izjavi o okolnostima gubitka pasoša Mesić je izjavio da se ne sjeća kada se pasoš izgubio, iako je 1982. god. podnosio zahtjev za zamjenu pasoša i sigurno zna da mu je pasoš oduzet.
Kako to da se u jednoj tako “otvorenoj zemlji koja nije bila iza željezne zavjese” oduzimaju putovnice i onda se godinama ne može dobiti ni odgovor zašto se putovnica ne izdaje a kamoli da se dobije sama putovnica? O “zakonskim zaprekama” koje se spominju u svezi zahtjeva za izdavanjem putovnice možemo se opet pozvati na Mesića koji u svom svjedočenju kao tajni svjedok tužiteljstva protiv generala Tihofila Blaškića 16. ožujka 1998. godine kaže ovo:
Bio sam član Hrvatskog proljeća nakon 1971., bio sam nezaposlen a dobio sam kaznu od dvije godine i dva mjeseca. Kaznu sam izdržao u Staroj Gradiški. Nisam mogao postati odvjetnik, iako sam položio odvjetnički ispit, budući da nisam bio politički i moralno podoban, kako se u to doba reklo. (9)
Pa dobro, za Boga miloga, kakva je to država u kojoj ti prvo ideš i zatvor na 26 mjeseci zato jer si nešto rekao odnosno zbog verbalnog delikta, pa ti ne daju da budeš odvjetnik unatoč diplomi, pa ti oduzimaju putovnicu i ne dozvoljavaju ti putovati samo zato jer si ti 15 godina prije toga nešto rekao zbog čega su te zatvorili i proglasili “politički i moralno nepodobnim”?
Naravno, to je država koja po svim kanonima spada u one koje bi bile iza željezne zavjesa, nedemokratska, totalitarna, komunistička, ona koja svojim državljanima ili ne da da putuju vani ili ako ih pušta onda za njima šalje špijune koji ih prate, prisluškuju pa čak i fizički likvidiraju. Država u kojoj se u hrvatskom saboru ne smije reći da se želi govoriti hrvatski jezik. Država koja je ognjem i mačem progonila studente i sve one koji su se komunističkom režimu pokušali suprostaviti isključivo mirnim i demokratskim sredstvima.
Nepismenima ne treba ništa objašnjavati jer oni ionako neće ništa shvatiti jer su nepismeni. A ni pismenima ne treba ništa posebno objašnjavati jer će oni shvatiti da kad se u jednom razdoblju progoni potpisnike Deklaracije među kojima je i jedan Krleža, kad se broj ubojstava emigranata od strane UDB-e povećava za gotovo 10 puta, kad se progone sudionici hrvatskog proljeća i zatvaraju na višegodišnje kazne zbog verbalnog delikta, kad se izrađuje popis “državnih neprijatelja” na čijem čelu je Marko Veselica a odmah iza njega kao neprijatelj broj 2. navodi doktor Franjo Tuđman, i kad takvu totalitarnu, satrapijsku, nedemokratsku etapu u toj i takvoj bišoj državi njen apologet Mirko Galića naziva “jedno od sretnijih liberalnijih perioda bivše države”, pismeni će lako zaključiti kako je tek bilo u onim razdobljima koja se bila manje sretna i manje liberalna…
