Mala Kliška diplomu je stavila u ladicu i uhvatila se motike, a danas je jedna od najvećih poljoprivrednica na području Dalmatinske zagore

U jednom životnom trenutku danas tridesetdvogodišnjoj Nataliji Šunjić Gizdić iz Gizdavca pokraj Muća je jednostavno preko glave bilo uhljeba, nesposobnjakovića, onih koji napreduju preko veze… I činjenice da sama sa svojim znanjem nema šanse za ništa drugo osim tapkanja u mjestu.

I znate što je napravila? Diplomu menadžmenta stečenu na splitskom Ekonomskom fakultetu stavila je u ladicu, dala otkaz na državnom poslu i krenula u polje. Doslovce u ćaćino, kliško na kojem je kao dijete imala svoju parcelicu. I na njoj sadila povrće, onako za igru.

Da je hollywoodska zvijezda za nju bi se pričalo kako je prošla put od trnja do zvijezda. U njezinu slučaju od djevojke s diplomom koja je s četiri godine s ćaćom odlazila na Pazar, ujutro u četiri busom s Klisa. Pa stajala na kašeti jer je banak bio viši od nje, i na njemu s tatom prodavala klišku kapulu.

Danas je jedna od najvećih poljoprivrednika na području Dalmatinske zagore. Ime joj je renomirano i među muškarcima koji maloj Kliškoj, kako joj je nadimak u Muću, gdje se udala, skidaju kapu. Polako, a gdje je nestao menadžment, faks?

TEŠKIH ŠEST MISECI

– U ladici di mu je i misto. Žaj mi je šta san uopće i izgubila vrime na studiranje. Kad san vidila da san ja ta koja se uvik mora snalazit sama, dala san otkaz. Nisan tila pitat u ćaće i matere sto kuna da bi izašla vani i sebi nešto kupila. Dan nakon otkaza otišla san u polje, ubrala sam deset kila mišancije, onoga šta san našla u prirodi, par vezica šparoga i cvića zumbula. I došla san na veliki splitski Pazar sama, bez oca, bez ikoga. Najranijim busom. Našla san svoje misto, bola se sa švercerima koji su me tirali, i sve prodala. Ali rekla sam tada, neću odustat. Neću – kaže Natalija, danas udana, majka djeteta, žena koja vodi već veliki, uhodani biznis.

Otac joj je poludio kada je vidio da je dala otkaz. Ljutio se, brontulao, šest mjeseci je kritizirao ne shvaćajući zašto je odustala od stalnog, sigurnog posla u državnoj firmi da bi se vratila na zemlju. Motikom je potpomagao njeno školovanje, kako se ona sama ne bi za nju držala. A ona ga je razočarala tako što je umjesto toga da postane gospodin čovik, odabrala zemlju…

– Govorio je odabrala si najgore, to ti je posal 24 sata, uvik po jadnom seljaku, uvik ćeš gledat u nebo, budi dama, šta si učila, šta ti je to tribalo.

Užasno me to pogađalo, ne mogu vam opisat koliko. Šest miseci nije tija doć vidit šta radin. A onda je jednog dana priša, i vidija da san zasadila pusto povrće. I da to sve raste. I da se sve to svaki dan prodaje. I da mislin ozbiljno. I onda mi se priključio u poslu.

Znate šta je presudilo mom kopernikanskom preobratu?

Nakon faksa sam dugo tražila posao u struci. Uvijek sam bila ili preškolovana ili bez iskustva. A k tome još i žena koja će se jednom udat i rodit. Uspila sam se zaposlit nakon pet godina od završetka faksa, misleći kako će moje znanje i trud napokon doć na vidjelo. Dogodilo se upravo suprotno. Zato san otišla – veli Natalija, danas vlasnica jednog od najboljih OPG-ova u Dalmatinskoj zagori. Žena vizionar koja trenutno na svojim leđima nosi 2,5 hektara plodnog zemljišta u Gizdavcu pokraj Muća.

Prošla je splitski Pazar, kaže da se namučila kao pas dok se izborila sa švercerskom velesilom i našla svoje stalne kupce. Onda je otišla na omiški Pazar koji joj je dao sve, banak, kecelju, suncobran, sigurno mjesto. Poštovanje prema poslu kojim se bavi.

Kako joj je suprug doživio prometnu zbog koje čeka operaciju kuka, u pomoć poslu koji je sve više rastao ubacila je i brata. Sada je to već bila ekipa. Kako se muževa obitelj bavila stočarstvom, u “miraz” je dobila i nešto strojeva, nekoliko traktora. U svakom slučaju blago u odnosu na frezu koju je imala dok je kao djevojka započinjala posao na Klisu.

– Kad je svekar umro rekla sam mužu i svekrvi, ne prodajemo strojeve, širit ćemo proizvodnju. Zemlju na Klisu vode otac i brat, ja sam preuzela suprugovo. Ali sve radimo i ciljano planiramo zajedno. Dole sam ostavila samo nešto malo voćnjaka. Kako muža čeka operacija pomaže mi koliko može, uglavnom radi na traktoru i sadilicama. Ja sam zadužena za sve ostalo, i najgore fizičke poslove.

Bole li me leđa? Itekako! Šest miseci od poroda mislila san da se nikad više neću moć uspravit ka prije. Zna me bolit sve, imam stalne upale mišića, stalno si dole na podu, tuče te propuh, nazebeš. Uvik si u kopanju, dizanju trave, branju. U ovo vrime od prolića kad nam je najveći posal, spavam samo tri sata noću. Svekrva čuva malu, a ja iden u polje, vratin se oko ručka pa opet u polje. Navečer do iza ponoći rješavam narudžbe i sortiram sve da bi to sutra moglo ić kupcima – kaže Natalija.

ČUDILI SU MI SE

Nije imala mira ni kad je rodila, dočim bi mala zaspala ona je trčala u konobu razvrstavat krumpire. Čim bi je nahranila opet bi se vratila u šparoge. S mužem je počela uzimat zemlju u zakup, i svake se godine šire za novih nekoliko tisuća kvadrata. Ne dira ni obiteljski krš, ne da mužu da slomi taj silni kamen. Dapače, tu je našla puno rašeljki i odlučila je na njima navrnuti trišnje, višnje.

Točno po starinski, kako su radili i naši stari…

– Dižem sve iz početka, šikaru pretvaram u plodno. Ljudi su mi se čudili i na Klisu, a još više ovde u Muću. Ovde di san se udala svi su govorili ova je luda Kliška, šta se uvatila poljoprivrede, brzo će odustat, nema od toga ni njoj ni njima kruva. Čak su i ove mlade iz sela počele u šali govorit da će me one izopćit, jer da dok nije Kliška došla morale su samo čuvat dicu i tamo nešto obavit po kući. A sad kad san ja došla s tim svojim idejama, sad mi kažu da ih muževi tiraju da moraju raditi.

Ne, nema vam puno ovakvih žena ka ja. Kod nas je još tradicija, pa je moja pojava ispočetka izazivala i iznenađenje i podsmjehivanje. Ali dala sam im do znanja da i žensko može, itekako može, i da rad na zemlji nije samo muški posal. Sad kad vide šta radimo s našim OPG-om, sad kad se vide rezultati. Sad kažu svaka čast. I priznaju kako su mislili da će to biti propast. Sad mi dižu kapu – veli Natalija.

LJUDI, MOŽE SE!

U poljoprivredi uhljebi i podobni ne prolaze. Tu vrijedi samo rad. Natalija i njezin tim na papir stavljaju sve čime raspolažu. Zbroje i oduzmu.

Ekonomija ju je ipak nečemu naučila, tome da u jednu košaricu nikad ne stavi sva jaja. Zato se raširila, zemlju orodila svim mogućim povrćem, širi se novim sortama. Sadi nove voćke, donosi nešto što se u njenom kraju nikada udomaćivalo nije, kao recimo – batat.

– Posadili smo i maline, posijali pastrnjak, isto tako namjeravamo krš koji nam neće služit za oranice, zasadit bademima i orasima – veli.

Planira polja slanutka. Uvodi zimske kulture. Diže peradarnik, razmišlja o novim obiteljskim širenjima. Menadžment joj je pomogao u disperziji do domova ljudi, iskoristila je moći Facebooka. A u vremenu korone u kojoj se počeo cijeniti domaći proizvod dobila je vojsku ljudi koji su konačno počeli u praksi konzumirati – kupujmo hrvatsko.

– Eto da i korona nešto dobro donese! Da naše ljude vrati na naše. To je poanta svega. Meni ne treba reklama, mi jedva stignemo od posla, sve obaviti. Ali rekla sam, oću, ispričat ću nekome svoju priču, nek ljudi vide da se može raditi i zaraditi. Da vide kako motika nije strašna priča za malu djecu. Da može hraniti obitelji, i to dobro. Tribalo je truda da dođemo do ovog obima ljudi. Ali nije to više ka prije da se zemlja obrađuje kravama, volovima. Sramota je naša da nam je 90 posto zemlje neobrađeno. Ja to gledat ne mogu. I neću! – odlučna je Natalija.

Tanja Šimundić Bendić/Slobodna Dalmacija