Livnjak u Tokiju cilja na medalju
Almir Velagić (36) definitivno je najzvučnije ime s prostora bivše Jugoslavije kada je u pitanju olimpijsko dizanje utega.
Čak šest bronci s Europskog prvenstva i jedna titula europskog viceprvaka vežu se za ime njemačkog reprezentativca, a izdvajaju se i tri nastupa na Olimpijskim igrama na kojima je zauzeo dvije osme i jednu devetu poziciju.
“Rođen sam 22. kolovoza 1981. godine u Livnu, a Bosnu i Hercegovinu sam napustio 1992. godine iz svima poznatih razloga kada smo obitelj i ja preselili u Njemačku kod mog oca, koji je već 80-ih radio u gradu Kaufbeuren”, započinje svoju priču Almir Velagić na početku razgovora za Sportske.ba.
Uporedo je prvo trenirao i nogomet i weightlifting.
“Na početku sam dugo trenirao i nogomet i dizanje utega, međutim jednog dana morao sam se odlučiti ili za jedan ili za drugi sport, prije svega jer su subotom bila i natjecanja i utakmice.”
U majčinim očima prvo je bila želja, a onda strah.
“Majka je u početku željela da se bavim aktivnostima u smjeru tog sporta, ali ponajviše zbog druženja jer je vidjela da mi se tu nalazi pravi prijatelji. Međutim, kasnije što sam bio sve jači i bolji to je ona bila pod većim stresom jer je mislila da ću ostati “mali” i da se neću razviti. Nikada nije mogla gledati natjecanje jer misli da ću se povrijediti. ”
Čekao je priliku da se dokaže čitavom svijetu.
“Prva želja mi je bila da dižem među najboljim dizačima Europe ili svijeta koji se prenose na televiziji kako bih svima pokazao koliko sam dobar i koliko su moje namjere u ovom sportu ozbiljne. Kada sam to uspio onda sam htio osvojiti medalju na velikom natjecanju, što mi je i pošlo za rukom sedam puta na Europskom prvenstvu. Sada je ispred mene novi cilj, a to je svjetska ili olimpijska medalja! ”
Imao je želju predstavljati Bosnu i Hercegovinu.
“Godine 1997. imao sam želju nastupiti na Europskom prvenstvu do 16 godina predstavljajući Bosnu i Hercegovinu. Prvenstvo je bilo u Mađarskoj, sve troškove je bio spreman preuzeti moj otac, koji je zvao odgovorne u Sarajevu i pitao za njihov interes da me prijave za… natjecanje, ali nažalost dobio je odgovor da im nisam potreban. Godine 2000. uzeo sam njemački putovnicu i mogao sam… početi ići na međunarodna natjecanja pod zastavom Njemačke “, ističe Almir Velagić.
Iza njega su tri nastupa na Olimpijskim igrama.
“Plasman na Olimpijske igre sam po sebi je velika satisfakcija, tako da na svojim prvim Olimpijskim igrama (u Pekingu op.a.) nisam sebi stavljao neki teret, išao sam na to da ostvarim pristojan rezultat, a onda da uživam u Pekingu. U Londonu sam već sebi postavio cilj da budem među prvih 10, što mi je i pošlo za rukom obzirom da sam završio na 8. mjestu. Kako to inače ide, u Rio de Janeiru htio sam još više, htio sam medalju, međutim nije bio moj dan i na kraju sam osvojio 9. mjesto. ”
Ističe da su mu najljepše Olimpijske igre bile u Pekingu.
“Igre u Pekingu na mene su ostavile najbolji dojam i tamo je bilo odlično. Što se tiče posljednjih Olimpijskih igara, Rio niti je zaslužio Olimpijske igre niti su ih građani Brazila htjeli. To se osjetilo po polupraznim stadionima i arenama. ”
Družio se sa značajnim brojem bh. sportaša.
“Kroz tri nastupa na Olimpijskim igrama upoznao sam mnogo njemačkih sportaša, a generalno najbolji dojam od svih koje sam upoznao na mene je ostavio Nikola Karabatić. Nevjerovatno pristojan i ugodan čovjek. Također, drago mi je da mogu reći da sam se družio sa bh. ekipom koju su činili Kemal Mešić, Hamza Alić, Amel Tuka i Damir Džumhur, a na Olimpijskim igrama 2012. godine upoznao sam i Edina Džeku. ”
Za kraj je prokomentirao svoje šanse u Tokiju.
“Zdravlje je najbitnije, ukoliko budem spreman sve je moguće pa tako i olimpijska medalja. Od 2011. do 2012. godine imao sam jednu ozljedu u butu noge zbog koje sam mislio da ću morati završiti karijeru, ali hvala Bogu ozljeda je sanirana. Nadam se da ću se zdrav naći u Tokiju i da ću kolekciji svojih medalja napokon dodati i onu olimpijsku “, poručio je trostruki olimpijac i osvajač sedam europskih odličja Almir Velagić na kraju razgovora za Sportske.ba.
