KRVAVI SRPANJ 1991. – DA SE NE ZABORAVI!

Brutalna velikosrpska agresija na hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najavljena je 17. kolovoza 1990. godine, kad iz središta srpske terorističke pobune – Knina – započinju prve akcije rušenja balvana i zapriječavanja cesta i pruga.

Tako se nastoji paralizirati Hrvatsku i onemogućiti uspostavu njezine samostalnosti. Srpski teroristi pod vodstvom Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelembabe, Jovana Opačića, Sime Dubajića i drugih kolovođa stavljaju se u službu Beograda i osvajačkih planova Srbije postavljajući punktove s naoružanim stražama (barikade) i započinju oružane prepade na hrvatske redarstvenike i civile pravdajući to svojom „ugroženošću“.

Od tada nadalje, u sklopu sveobuhvatnih planova stvaranja „velike Srbije“ (osvajanjem najvećeg dijela Hrvatske i cijele Bosne i Hercegovine), poveden je krvavi i brutalni rat protiv svega što nije srpsko.
Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su pokušali izbrisati nas s lica zemlje.

Posrijedi je najprije bila „puzajuća agresija“ koju je prema ranije razrađenim planovima vodila „JNA“ oslanjajući se na ekstremiste iz Srbije i redova srpske manjine u Hrvatskoj i zauzimajući strateške pozicije za napade koji će uslijediti.

Od prvih oružanih sukoba u Pakracu (početkom ožujka 1991.) i na Plitvicama (31. ožujka 1991. – kad teroristi ubijaju hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića) nadalje, domaći srpski teroristi odrađuju ono što je isplanirao Generalštab „JNA“, dok „narodna vojska“ pod zapovjedništvom Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića stavljajući se u ulogu operativnog provođenja Memoranduma SANU (iz 1986.) i Miloševićevih ciljeva, pod krinkom „razdvajanja sukobljenih strana“ i stvaranja „tampon zona“ osigurava ostvarivanje njihovih ciljeva: zauzimanje policijskih postaja, presijecanje komunikacija, izolacije hrvatskih naselja i gradova i onemogućavanje svakog normalnog života – s ciljem destruiranje nove hrvatske vlasti u samome začetku.

Poslije neuspjelog državnog udara (siječanj/veljača 1991.) nakon kojega su „JNA“ i velikosrpski politički vrh planirali preuzeti vlast na cijelom području bivše SFRJ, aktivnosti terorističkih skupina i naoružavanje srpske manjine u Hrvatskoj intenziviraju se i na područja pod kontrolom Milana Martića i njegove razbojničke družine ubacuju se novi operativci SDB-a Srbije i KOS-a „JNA“ (ove su službe u tim su krajevima inače djelovale već od 1989. i razdoblja četničkih mitinga u Kninu, Karlovcu, na Petrovoj gori i drugdje) kako bi se otvorila krizna žarišta i stvorili uvjeti za oružane sukobe s većinskim hrvatskim narodom. Od tada niču srpske barikade diljem buduće „sao krajine“ – od istočne Slavonije preko Banovine, Korduna i Like do Gorskog kotara i Dalmacije.

Masakr nad hrvatskim redarstvenicima 2. svibnja 1991., kad je u Borovu Selupodmuklo i iz zasjede pobijeno njih 12 (a potom im tijela unakažena do neprepoznatljivosti) i mučko ubojstvo (također iz zasjede) hrvatskog redarstvenika Franka Lisice na brdu Štrkovača kod Polače (u Zadarskoj županiji) istoga dana, označili su početak tog otvorenog rata u koji se iz taktičkih razloga Bograd i „JNA“ još uvijek nisu otvoreno umiješali.

Tog svibnja 1991. godine, raspoređene su topničke i mehanizirano-pješačke snage agresora uz granicu s Hrvatskom, kako u Srbiji i Vojvodini, tako i u Bosni i Hercegovini.

Napad na policijsku postaju u Glini (26. lipnja) izveo je s okupljenom skupinom svojih terorista zločinac Dragan Vasiljković koji je od strane SDB-a Srbije doveden iz Australije kako bi konsolidirao redove srpskih ekstremista i ustrojio njihove „specijalne jedinice“ u srcu terorističke pobune „kninskoj krajini“.

Početkom srpnja „JNA“ kreće u otvoreni rat i koordinirano djelovanje sa svojim postrojbama koje se već nalaze u Hrvatskoj i Martićevim teroristima, ojačana četnicima, dobrovoljcima i „teritorijalcima“ iz Srbije i BiH.

Njezine oklopne i mehanizirane snage ulaze 3. srpnja u Baranju i istočnu Slavoniju, a već sutradan je opkoljen Vukovar.

Na mjesta iz kojih kreću pravci predstojećih napada raspoređuju se topništvo i elitne pješačke i mehanizirane postrojbe koje su ojačane tisućama srpskih rezervista, pripadnika „teritorijalne odbrane“, dobrovoljaca, četnika i „specijalnih“ paravojnih jedinica. Oni se povezuju s već ustrojenom paravojskom i skupinama domaćih Srba i tako se kreće u genocid i etničko čišćenje, uz zatiranje svega što nije srpsko.

Uz istočnu granicu s Hrvatskom (u Vojvodini, kod Šida) tada je već stacionirano dodatnih 380 oklopnih vozila „JNA“ s ogromnim brojem pješaka spremnih za napad.

U isto vrijeme s akcijom okruženja Vukovara odvijaju se topničko-pješački napadi iz Borova Sela na Borovo Naselje
Već 7. srpnja razoreno je, spaljeno i izbrisano s lica zemlje malo hrvatsko selo Ćelije (u općini Trpinja) i time započinju opsežne operacije etničkog čišćenja i masovnih zločina u kojima nitko nije pošteđen, a sela i gradovi bjesomučno se napadaju i razaraju iz zraka i s kopna.

Glavna udarna sila je „JNA“, koja u osvojena područja planski pušta svoje (već spomenute) pomagače i tako se vrše masakri i progon civila.

Oštrica agresije usmjerena je i na Banovinu, pa tako srpski teroristi ohrabreni potporom „JNA“ i Srbije 26/30. srpnja 1991. zauzimaju mnoga hrvatska sela i čine masakre nad žiteljima (u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, kod Pastuše itd.).

Lika je također suočena s agresijom već od kraja lipnja 1991., kad na lokalitetu planinskog prijevoja Ljubovo započinju napadi srpskih terorista koji nastoje osigurati strateške pozicije za kasnija djelovanja koja će voditi sinkronizirano s „JNA“ a slične aktivnosti jugovojska i srpski teroristi započinju i u drugim hrvatskim područjima koja prema njihovim zamislima trebaju tvoriti buduću „veliku srbiju“ sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Junački otpor hrvatskih branitelja (redarstvenika, tek ustrojenog Zbora narodne garde i civila) ostat će zabilježen kao jedinstveni slučaj besprimjerne žrtve. Razoružani, goloruki narod stao je na put jednoj od najjačih, najopremljenijih i najbojnijih armija u Europi, braneći golim životima svoje pravo na postojanje i zemlju za koju je toliko puta tijekom svoje duge i teške povijesti proljevao krv. Naš narod ubijan je oruđima, oružjem i bombama od strane vojne kamarile koju je svojim novcem stvarao i plaćao punih 45 godina, a komunisti i četnici, opet su, kao i tijekom Drugoga svjetskog rata stupili u savez i skupa krenuli u njegovo istrebljenje.
To je jedina prava istina i mi je se ne smijemo odreći.

Posljednjih godina svjedoci smo bezočnog iskrivljavanja upravo te istine i činjenica o našem Domovinskom ratu, pa i brisanja s internet mreže sadržaja koji govore o tomu ŠTO I KAKO SE UISTINU DOGODILO.

S time se pomiriti ne smijemo!

Zato pišimo, govorimo i podsjećajmo, KAKO NAM SE NE BI PONOVILO!

Pogledajmo ovaj gore video koji su napravili naši vrijedni djelatnici Hrvatskog povijesnog muzeja i podsjetimo se.
Izdvojimo 13 minuta za istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu.
U ime onih čije su kosti ugrađene u temelje naše Hrvatske!