FOTO: KRIZMA U CENTRU NOVA NADA U KOVAČIMA
“Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45).
Ove su Isusove riječi, koje zvuče tako jednostavno, prosto, i dobro poznato, jedne od najzahtjevnijih Isusovih „domaćih zadaća“ koje je stavio pred nas. Jer sam se Gospodin prepoznaje u onim najmanjim, najslabijim, onima koji ovise o našoj pomoći, te želi da tu domaću zadaću svakodnevno vršimo.
Sve smo ovo danas mogli osjetiti svim svojim osjetilima u našem Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži s poteškoćama u razvoju „Nova nada“ u Kovačima. Naime, Centar je bio dupke pun. Ispunjen do zadnjeg mjesta: obiteljima, rodbinom, djelatnicima, prijateljima i našom djecom.
Nitko nije skidao osmijeh s lica. A skotrljala se i po koja kapljica suza niz obraze. Osjetila se svečana atmosfera u jednom obiteljskom ozračju. A sve zbog njih petero. Petero njih koji su naši „najmanji“ iz Isusovih riječi: Nikolina Lučić, Antonija Kolgjeraj, Filip Čirko, Ante Smiljanić i Mijo Vukadin. Oni su danas bili naši svečari koji primiše Pečat dara Duha Svetoga – Krizmu. A Nikolina, Antonija i Filip i Prvu svetu pričest.
Svečanu svetu misu – koju smo slavili u dvorani koja nama u Centru inače služi za igru – pred-slavio je naš biskup mons. Ratko Perić, a u su-slavlju sa župnikom fra Slavenom Brekalom, tajnikom biskupije don Perom Miličevićem i paterom Jozom Čirkom, dominikancem.
Priprema za ovaj svečani čin trajala je nekoliko mjeseci. Da se razumijemo, mi smo se pripremali, ne njih petero – oni su spremni od prvog dana kada smo započeli razmišljati o ovom događaju te ga tako i dočekali: razdragani i veseli. Možda oni i ne mogu ono što mi možemo. Možda trebaju našu pomoć da bi naučili bar ono osnovno za život. Ali njihovo srce, njihova emocionalna inteligencija, njihova ljubav nadilazi našu. Njima ne treba puno, oni su ono puno i najviše. I biti (ne raditi) s ovom djecom nije posao, više je to od posla.
Ovo je zvanje, ovo je poziv, ovo je dar. Dar u kojem nas Bog dariva i obogaćuje. I stoga, tko je danas bio najmanji? Odgovor glasi, danas smo mi bili oni „najmanji“, oni koje je Bog darivao preko njih petero: njihovim neumornim zagrljajima, njihovim nepresušnim osmijesima, njihovim nesebičnim emocijama kojima su nas zasuli, njihovom neposrednom, spontanom i zdravom radošću.
Hvala Bogu i hvala im!
Izvor: Franjevački samostan Tomislavgrad
Foto: Josip Krišto/ Foto Krišto
