KOLIKO PUTA JOŠ ĆE BOSNA I HERCEGOVINA GLASNO PADATI?
Kad ti se povijest ponavlja više puta sa istim lošim ishodom nema potrebe da raspravljaš o svojoj pameti. Zaključak je jasan, posebno objektivnim promatračima strancima koji su svjesni pameti tvojih naroda i svojih zacrtanih ciljeva na tvojoj zemlji.
Teško je povjerovati da se na ovoj zemlji povijest toliko puta ponovila!
Na današnji dan kad se sjećamo tragičnog kraja kralja Stjepana Tomaševića i njegove države, nije teško povući usporedbu okolnosti i vremena u kojem je on skončao i ovih u kojima mi živimo.
I tad je Europa uživala u činjenici da je u Bosni i Humskoj zemlji stanje kaotično. Svi su voljeli pametovati sa strane kako se ljudi tih zemalja trebaju ponašati, kako trebaju vjerovati, kako živjeti, za koga igrati. Zajedničko u njihovim nastojanjima tog vremena i današnjeg je bilo to, da mi ne bi trebali igrati za sebe.
Danas nam visoki predstavnici SAD-a, EU, Britanije, UN-a, Ruski pa i susjednih zemalja uporno nameću svoju pamet kako bi to kod nas trebalo biti a sve to rade da provedu svojih gazda interese i ciljeve. Posebno su uporni ovi zapadni niže rangirani operativci koji se „satraše“ u pokušajima da provedu svoj trans građanski cilj nad narodima BiH u eksperimentalnoj tvorevini kontroliranog kaosa koju nam nametnutu drže već desetljećima.
I tad su kao i danas velikaši naše zemlje uživali u prilici da se prema vani pokažu važniji, jači i pametniji nego što jesu. Primjer ovdje neka bude grandiozno pojavljivanje Hrvoja Vukčića Hrvatinića na viteškim igrama u Ugarskoj kad su mu se svi divili što zbog stasa njegovih momaka, što zbog blještavila njihove opreme. Ali opet su mu se za velikaškim zapadnim stolom rugali kako urliče dubokim glasom kao vol kad progovori.
Slično bi se danas proveo Denis Lasić kad bi u Monaku parkirao svog mercedesa pored Messijevog pa mu bacio neku šalu na tečnom stranom jeziku. Naglašavam odmah da je jedina sličnost između Denisa i Hrvoja u ljubavi prema skupim stvarima svoga doba!
A kod kuće se ti despoti velikaški ponašaju kao razmažene bogate nevjeste. One, prije pada Bosne u 15. stoljeću, kao plemenito rođene u visokim kulama i gradovima izniklim iz grbače svojih podanika a današnje nastale ekspresno kao proizvod države kontroliranog kaosa nabrekle od love koju su im strani eksperimentatori pustili da ukradu. Ukradu zajedno sa voljom podanika na ko fol izborima.
Te bogate razmažene nevjeste mogu sebi priuštiti desetljeća besciljne svađe među sobom u svojoj kući, samo da bi u zadnjoj epizodi beskrajne Bosanskohercegovačke sapunice mogle dokazati svom babi/svekru da su one u biti cijelo vrijeme bile najviše u pravu.
Tako se i onda prije skoro šesto godina svađalo kršćansko plemstvo u nastojanju da svom patronu ili sami sebi dokažu da su više u pravu od onog protiv kojeg se u tom trenutku svađaju.
Tad, dok je Europa tonula u kaos kao i sad, na istoku se vrzmao poželjan kum u obliku Osmanskog sultana. Onako bogat, prepredeno lukav u pružanju usluga zaštite i patronstva, Sultan se kao i ovaj danas skumi sa Hrvojem Hrvatinićem i obilato ga pogura vojnom pomoći da osveti svoju stvar protiv Hrvatsko- Ugarskog kralja. Za uzvrat je sultan tražio dva utvrđena grada, za početak.
Današnji, po ocu samoproglašeni, Hrvoje ili Vuk Branković kako mu drago, uzima sultana za kuma samo da bi pokazao sa kolikim inatom on je on zgrabio Bosnu za sebe. I spreman ju je opet šaptom predat sultanu samo da on ostane glavna neva u svom vilajetu. Dok mu drug za to vrijeme mašta kako se Kosača iz groba divi njegovom, kraljevskim obilježjima nakićenom, grbu.
Nama raji i kmetovima današnjice neka ovaj datum bude upozorenje. Bosna i malo kasnije Hum nisu šaptom tiho pali. Bila je to gromoglasna lavina ljudskog jada, propasti svega što su na ovom prostoru tisućljećima gradili, brisanje sa lica zemlje idućih gotovo pet stoljeća svega i svih koji su se usudili misliti drugačije nego sultan i njegove BiH neve.
Zadnji je tren da naučimo nešto iz mučnih grešaka naših predaka i da otjeramo despote, begove i feudalce u prošlost dok nam nije prekasno da spasimo sebe, svoj narod, svoju zemlju.
Okrenimo se sebi, dogovorimo se kao svoji, pa ćemo ovaj put bolje proći!
Jer ¸vo je naša zemlja!
Ivica Brešić
HRS
