Kako su Srbi dobili sve ratove – osim onih koje su izgubili!
Dolazi jesen… Srbi broje svoje mrtve diljem svemira od Velikog praska (na srpskom: Big Croatian Bang!) na ovamo, a Hrvati broje turistička noćenja.
Hrvati živciraju Srbe, jer tako genocidni i antipatični zarađuju na “srpskom Jadranu” na kojem su Srbi živjeli barem milijun godina prije ameba! Srbi Hrvate uopće ne zanimaju – osim Milorada Pupovca, ali i taj predaje nešto u vezi hrvatskog jezika, dok mu sin Ozren predaje nešto u vezi kulturalnih studija u Fijumi – D’Annunzijevom Baltazar gradu druga Tita i druga Obersnela! – dok snaha, Vesna Pisarović, pjeva džez, doduše s nešto jugoslavenskih natruha (na rovinješkom srpskom: “canzoni d’una volta”, odnosno na hrvatskom “The Great Yugoslav Songbook”).
Hrvati lupetaju u granicama pristojnog, prvenstveno vezano uz nogomet – reprezentaciju i Dinamo, a kod Srba je lupetanje državna strategija. Pa tako ministar za četnike i njihove puškice, Aleksandar Vulin tvrdi u “Kupusovom listu” (tzv. “Politika”, 25. rujna 2019.): “Hrvati su u oba svetska rata pogrešili birajući poražene vrednosti – jednom austro-ugarskog imperijalizma, drugi put Hitlerovog nacizma.”
Vulin je to rekao “komentarišući” rezultate ankete po kojoj je Srbija krivac za zaoštravanje hrvatsko-srpskih odnosa, a najodgovorniji političar za najnovije pogoršanje odnosa je Aleksandar Vučić. Po anketi srpski ministar odbrane nalazi se na drugom mestu. Vulin u izjavi za javnost navodi da Hrvati nikad nisu pogriješili kada su birali na koje Srbe će usmjeriti svoju mržnju. “Srbe koji jačaju Srbiju, Srbe koji smeju da kažu da je Hrvatska nastala u građanskom ratu, a ne u otporu agresiji, Srbe koji ne ćute kada ustaškog vikara hoće da proglase za sveca, Srbe koji ne zaboravljaju Jasenovac.”
Kad smo već kod “ustaškog vikara”, naime Alojzija Stepinca – istog onog kojeg je trovao “dobri čuvar zatvora i prekaljeni komunist-ustaša” Joža Manolić! – on je bio solunski dragovoljac u Velikom ratu, dakle borio se za Kraljevinu Jugoslaviju, a njegovo imenovanje za zagrebačkog nadbiskupa podržao je i dobri velikosrpski (vrlo uslovno – jugoslavenski) kralj Aleksandar.
Kako su Srbi dobili sve ratove – osim onih koje su izgubili! – ne iznenađuje njihov veliki entuzijazam u dokazivanje svjetske važnosti posve nevažne zemlje – bez mora…
Kad smo kod mora… U Parizu je 21. rujna otvorena izložba “Srbija u Velikom ratu” u Kulturnom centru Srbije (nekad Yugoslavije, no došlo je do “jednačenja po zvučnosti između partizana i četnika”!) nasuprot Beabourga, daleko najružnije građevine u Parizu. Ono što je zanimljivo, iza te promičbene izložbe stoji isti Aleksandar Vulin, odnosno njegovo Ministarstvo za nemire na Balkanu. “Na svečanom otvoranju izložbe je kаpetanbojnog broda Goran Petrovićistakao da su organizatori izložbe čuvari istorije srpske vojske i da svojim radom daju puni doprinos da se sjajne i slavne pobede srpske vojske, izvojevane u borbama za slobodu, ne zaborave. Malo je naroda bilo uvek na pravoj strani istorije, na strani dobra. Malo je malih naroda svojim žrtvovanjem upisano velikim slovima u svetsku istoriju. I svojim ratovodstvom, uvek odbrambenim. Zato ovom izložbom podsećamo na značajne ličnosti, odsudne bitke, velike gubitke i velike pobede”, istaknuo je “Kapetan bojnog luftmadraca” na Dunavu, prenoseći misli svog ministra za brade i puškice. I kad pokušavaju biti ozbiljni, Srbi ispadaju prilično smiješni, jer sve mjere prema svojim, posve proizvoljnim mjerama (tzv. aršinima!).
Gabriele D’Annunzio, veliki prijatelj Srbije u Velikom ratu, napisao je 1915. bezveznu, beskrajno dosadnu “Odu srpskoj naciji”, u kojoj je vrijeđao cara Franju Josipa, što u srpskom prijevodu zvuči još bezveznije od originala: “…Habsburški dželat, stari / ubica nemoćnih i slabih, / koljač nejake dečice / i žena, starkelja / bludna kojoj kroz nozdrve / crvi na gomile vrve / i već se smrdljiva, sa trepavice / i brade, krmeljiva i balava duša sliva, / begunac što se tetura i muči, / koga tvoj mač probi / na Ceru, u Valjevu, u Guči…”
Međutim, isti D’Annunzio, kad je u hrvatskoj Rijeci 1919. nasilno utemeljio “Talijansku upravu Kvarnera”, prvu fašističku državu u svijetu, Srbima je rekao što zaista misli o njima i o njihovoj pravoj strani. Novu državu,Kraljevinu SHS, nazvao je „svinjcem“ i „zvijeri nastaloj iz rigotine habsburškog carstva”, a za Srbe je govorio da su „zločinci koji ženama odsjecaju dojke i ubijaju bebe u koljevci“!
Ako je netko kroz povijest bio na uvijek pravoj strani, to su Hrvati. Nije uvijek bilo jednostavno živjeti s Nijemcima, Mađarima i Talijanima, no barem smo postali poligloti, što nam olakšava život na hrvatskom Jadranu. A olakšava ga i našim turistima. Uglavnom, najlošije se razumijemo sa Srbima (koji su se stoljećima aktivno učili turski, recimo “aršyn”!), iako shvaćamo sva njihova buncanja o partizanu Draži Mihailoviću i četniku Josipu Brozu… Ili je bilo obrnuto?! Ili je to, zapravo, bilo svejedno upartizansko-četničkoj Yugoslaviji…
F. Perić/Hrsvijet.net
