Kako je predizborna kampanja učinila doktora Škoru boljim čovjekom
Htio, ne htio, Marko Perković Thompson se ipak našao u kampanji za predsjedničke izbore. Naime, nakon teksta Ivice Šole objavljenog u regionalnoj dnevnoj novini – u kojem autor tvrdi kako je kratki spoj između kumova Škore i Thompsona izbio zato što se Škoro, tada generalni direktor Croatia Recordsa, oglušio na Thompsonov zahtjev da otkupi prava na svoje pjesme kad se naziralo da će vodećeg hrvatskog glazbenog izdavača preuzeti srpski tajkun – Thompson nikako nije mogao ostati neutralan. Jer koji bi to kum, i čovjek uopće, ostao nijem na tako gnjusnu laž,… kad bi bila laž? Stoga, Thompsonova šutnja ovdje ne može značiti drugo, osim – tko šuti, slaže se! Drugim riječima, potvrđuje Šolinu tvrdnju, koju, napokon, ni sâm Škoro nije demantirao.
Je li kum ipak dugme?
O tomu kako je Škoro Thompsonu objašnjavao zašto mu ne može izaći ususret, može se samo nagađati. Moguće mu je spočitnuo da što on zna o tome, pa on je samo pjevač, i to onaj uskogrudan, ograničen, nacionalistički, koji u pjesmama spominje neke čudne riječi upitnog tržišnog potencijala – Hrvatska, hrvatski, Hrvati… Kad bi bio drukčiji, pa on bi bio generalni direktor. Ovako je to Škoro, čovjek širokih vidika s autorskim pravima u malome prstu, čovjek koji pjesmom promiče univerzalne vrjednote u kojima se može prepoznati svatko, konačno, zašto ne i Ratko Mladić ili neki njegov štovatelj? Istina, potonji bi se lako mogli pronaći i u Thompsonovim Čavoglavama, ali teško da bi od njega zatražili odobrenje da stave tu pjesmu na YouTube kanal. A dobili su ga, prešutno ili ne, za onu jednu jedinu Škorinu u kojoj mu gostuje kum. I zagrmivši krikom ratnika zasjenjuje plač babe. Onu pjesmu koju je, lišen kumove predizborne potpore, Škoro zakvačio kao zamjensko dugme na rever.
Da Thompson nije oguglao na istinu, da mu laž ipak smeta, potvrđuje promptna reakcija na putem Nove TV plasiranu dezinformaciju kako je nazočio Škorinoj predizbornoj proslavi Martinja. Na Thompsonovu Facebook profilu, za kojeg nema nikakvih naznaka da bi bio hakiran, osvanula je poruka koja govori više od tisuću riječi. Stihovima „Ne varaj me s golubom u rukama, sloboda je stvorena u mukama…“, izvorno posvećenima danas gorljivom Škorinu podupiratelju Stipi Mesiću, sažeto je u isti mah gdje je koji kum sad, ali i gdje je koji bio ’91.
Ipak, golema je razlika između bivšeg predsjednika u dva mandata, Stipe Mesića, i bivšeg HDZ-ovca u dva navrata, danas predsjedničkog kandidata, Miroslava Škore. Naime, dok je Mesić 666 dokumenata označenih državnom tajnom doista isporučio Haškom sudu, Škoro je samo nakanio „Čavoglave“ izručiti srpskom poduzetniku. Ali ipak nije. Dok je Mesić u svojoj raboti zaobišao zakon, Škoro bi postupio posve zakonito. Mesić je, a Škoro bi, u tome je ključna razlika. Samo, što li bi tek onda Škoro činio, postane li predsjednikom? Štogod činio, barem ako je suditi prema Mesićevim riječima, uživao bi njegovo potpuno povjerenje. Ima li dovoljno znatiželjnih koji bi to željeli provjeriti?
Možda i više nego gdje je bio ’91 o Škori govori gdje je bio i zašto je tamo došao ’92. Pjesma „Ne dirajte mi ravnicu“ nastala je tri godine ranije, stoga nije mogla biti motivirana ratnim zbivanjima. U taj kontekst su ju uveli tamburaši „Zlatni dukati“, kako bi ulili nadu rijekama prognanika koji su te jeseni protjerani iz svojih domova. Prema tvrdnjama upućenijih Škoro se u to vrijeme ljutio na korištenje pjesme u ratnom kontekstu. No, još je važnije primijetiti kako su upravo Dukati, a ne autor Škoro, dizali njome moral Hrvatima kad im je bilo najteže. Tek nakon što „Ne dirajte mi ravnicu“ u njihovoj izvedbi postaje uspješnicom i svojevrsnom prognaničkom himnom, a dim oko Osijeka se već gotovo posve bio razišao, Škoro se vraća iz Amerike u rodni kraj uvidjevši kako bi u njemu od glazbe mogao bolje živjeti nego u Americi od bilo čega što je znao raditi. E, sad, ako netko u ovome još uvijek ne vidi ogledni primjer ratnog profiterstva, možda mu pomogne zamisli li da je umjesto Škore glavni protagonist ove priče Andrej Plenković.
Profitiravši na uistinu nesretnima, Škoro bi sad opet profitirao na onima koji su sami sebe uvjerili da su nesretni. Pa se nudi kao spasitelj u branši u kojoj nikada ništa ozbiljno nije radio (ubilježio je, istina, dva kratka izleta u taj svijet, jednom kao konzul, drugi put kao saborski zastupnik, u oba slučaja izdržavši manje od pola mandata). A sad odjednom sve to bolje zna od onih koji su se tom poslu profesionalno posvetili, čitav ga radni vijek živjeli, i izrasli u europsku, pa i svjetsku klasu. Nekima se pritom i grdno zamjerili.
Iste smo pjesme, dušo, mi svirali,… tamburicu ja, balalajku ti …
Znakovito je kako vidno mjesto u najužem Škorinom krugu zauzimaju strastveni zaštitnici ruskih energetskih interesa u Hrvatskoj – mostovci. Recimo, ključna referenca Vlahi Orepiću da postane ministrom unutarnjih poslova ispred tog jata bijaše uspješno osujećena gradnja termoelektrane u Pločama. Nije se zgoreg prisjetiti kako su se ti novopečeni škorojevići, marširajući rame uz rame s ljevicom i načelnicom Omišlja Ahmetović, žestoko protivili i gradnji LNG terminala na Krku. Napokon, nisu li Miro Bulj i admiral Domazet Lošo bili najglasniji protivnici izgradnje termoelektrane na Peruči? Sve ove akcije usmjerene kontra hrvatske energetske neovisnosti išle su, naravno, u prilog ruskoj dominaciji. Tek su u jednome slučaju mostovci odstupili od doktrine služenja ruskim interesima – kad su u arbitražnom sporu s MOL-om stali na mađarsku stranu. Sve, samo nek’ nije hrvatska.
S druge strane, admiral Domazet Lošo za Rusiju zadnjih godina nalazi samo bajkovite riječi. Nedavno je čak u jednome naglašeno domoljubnom tjedniku, prilično nesklonom komunizmu, objavio romansirani prikaz Hrvata Tome Dundića, „crvenog konjanika“ koji se vojnom vještinom istaknuo na strani boljševika u ruskom građanskom ratu. Usput se požalio kako ga je Srbija posrbila dok se Hrvatska niti jednim znakom ne prisjeća svog boljševičkog junaka. No, admiral zaboravlja kako Hrvatska na toj strani povijesti pamti i viđenije ljude od Dundića. Ali zato to ne zaboravlja kandidat Škoro kojem je taj, barem do ’45, toliko prihvatljiv da se izbjegava odrediti oko uklanjanja njegove biste s Pantovčaka.
Uglavnom, uz sve zasluge u ratu, Lošo se u miru pokazuje tek lošom imitacijom generala Tusa, koji je ’91 zborio kako u ratu politika treba slušati vojsku. Tad je to, barem na prvu, zvučalo donekle logično, mada su i tada stvari razrješavane političkim pregovorima, dok je bojišnica tomu bila bitna potpora. I nije Tus ostao samo na riječima, nego je tu zamisao pokušavao i provesti u djelo, što je Hrvatsku ’91 koštalo nepotrebnih akcija i izgubljenih života. Gazeći Tusovim stazama, Lošo je s pozicije Predsjedničina savjetnika ispalio kako na Sloveniju treba poslati vojsku, i to dok Hrvatska na međunarodnoj pozornici uzjogunjenu susjedu redovito šamara sredstvima primjerenim mirnodopskim prilikama. Pokazavši se nedoraslim ulozi koja mu je povjerena, jednostavno nije bilo druge nego admirala degažirati s Pantovčaka. A što je moralo dotaknuti njegovu sujetu. I, eto ga oko Škore!
Večernjak u misiji spašavanja vojnika Škore
Osim ljudi na riječima i djelima neobično sklonih Rusiji, Škorom je opčinjen i Večernji list. Jednostavno, ne da na njega! Istini za volju, u Večernjaku smije izaći i poneka kritika na Škorin račun, ali podmeće mu se gotovo isključivo u formi satire, čiji smisao glavnina Škorinih pristaša ionako ne shvaća. No, kad se u Večernjaku uozbilje, recimo, izvještavajući s nedavnog summita NATO saveza, lakonski ostavljaju razmatrane teme po strani, i posvete se ruganju tom temelju hrvatske sigurnosne arhitekture šireći ozračje kako se Savez raspada. E, sad, ili je uređivačka politika Večernjeg lista i pod cijenu potkopavanja nacionalne sigurnosti sustavno gaditi sve što se na neki način može povezati s Kolindom Grabar Kitarović, a NATO se može, ili je objašnjenje znatno prozaičnije. Večernjak se toliko stopio sa Škorom da je dezertirao… Ne, doduše, preko veliko bare… Nego bliže!
Posvećen misiji spašavanja soldata Škore, Večernji je objavio ekskluzivni intervju s gđom Škoro, postavivši joj sa zgražanjem 3-4 puta jedno te isto udvorničko pitanje – je li iznenađena tolikim medijskim prljavštinama vezanim uz njezino porijeklo i prebrojavanjem krvnih zrnaca? I to unatoč tome što prethodno niti jedan viđeniji medij o prebrojavanju njezinih zrnaca nije ni zucnuo. Ta činjenica se, naime, proširila društvenim mrežama, dokumentirana izvatkom iz lokalnih pitsburških novina s obavijesti o smrti g. Emila Luzaicha, Škorina punca. Iz nje se vidi kako je on pokopan uz službu pomena u tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali i da je, možda još zanimljivije, za života bio član lokalnog Ruskog kluba. Sve to je potom u intervjuu potvrdila i njegova kći, gđa Škoro. Tragičnijima od Večernjakova pokušaja zaustavljanja novovjekog Reutersa pokazali su se samo neki domoljubni komentatori i analitičari koji su Škorinu puncu pedantno prebrojali krvna zrnca, zaključivši s neskrivenim zadovoljstvom kako su ona tri četvrtine hrvatska, a samo jednom četvrtinom srpska pa to može proći. Kao da Ivo Andrić nije imao i za četvrtinu više hrvatskih zrnaca pa eto… No, ne govori li o čovjekovu identitetu više obred uz koji je pokopan nego kakva su mu zrnca?
Uostalom, nije li prebrojavanje krvnih zrnaca Trumpovoj ženi uvelike korišteno u američkoj predsjedničkoj kampanji kako bi se ismijala njegova stajališta oko migracija? A zašto bi to bila tabu tema u jednoj Hrvatskoj, gdje je za jugo-komunizma mješoviti brak obećavao znatno bolje izglede za napredovanje u karijeri, da bi potom predsjedniku Tuđmanu kao jedan od glavnih krimena bila prišivena navodna izjava kako je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka? Da bi poslije njega, gle slučaja, žene predsjednika, detuđmanizatora, koji danas lijepo govore o Škori, bile, eto, baš Srpkinje. Je li uočavanje tog obrasca nužno i vrijeđanje? Ili je vrijeđanje zdrava razuma ako istina vrijeđa?
Kolhoz večernjakovih trudbenika nije odolio osebujno protumačiti i propovijed kardinala Bozanića kojom se dotaknuo aktualne društvene i političke zbilje, te poruka nekih predsjedničkih kandidata. I dok je jedan relativizirao kako se kritički dio Bozanićeva govora mogao odnositi na ama baš svakoga (valjda i na Kennedyja?), drugi je ispravno ustvrdio kako iz Bozanićeve propovijedi uopće nužno ne proizlazi da je kardinal dao potporu aktualnoj Predsjednici. No, glasoviti analitičar propustio je primijetiti kako se iz kardinalove homilije ipak može iščitati kome ne dati glas. Zanimljivo je kako trust Večernjakovih mozgova u tome nije uspio prepoznati onoga koji se sâm prepoznao (ma, tko li se to poigrava nepromišljenim eksperimentima i hvali nerealnim obećanjima?). A možda im je moć prepoznavanja oslabila i uslijed toga što su se u propovijedi prepoznali sami (hm… ma, koje je to zloguke proroke poslao neprijatelj kako bi uporno i smišljeno širili malodušje i nestrpljenje?).
Umjesto da se kao poslije Šolina članka pravi mrtvim i prepusti revnim Večernjakovim maljčikima da za njim pometu nečist, Škoro, kad se već prepoznao, nije odolio i raspričati se. Posegnuo je za omiljenom mantrom dva bivša predsjednika koji o njemu milo zbore, kako je Hrvatska sekularna država u kojoj su Crkva i politika razdvojene. Pokazavši se tako drugom stranom iste medalje s koje se smiješe likovi Mesića i Josipovića, Škoro se definitivno zakopao i sveo izglede za drugi krug na simbolične. Tako je Hrvatsku, po svemu sudeći, poštedio muke da nakon s mukom svrgnutog ZAMPologa u crno-bijelom na predsjedničko mjesto zasjedne ZAMPolog u boji.
Putokazi za razumnog birača
Uzimajući izbornu dinamiku u obzir, vrlo bitnu ulogu imat će oni birači koji su naumili pokloniti povjerenje Škori na krilima emocije prema njemu kao pjevaču i zabavljaču, a Kolinda im još ipak nije toliko ogađena da joj ne bi dali glas u drugome krugu. Uspiju li ti birači razumom prevladati zavodljivu emociju, i zaokruže Kolindu već u prvome krugu, Škori time ne će bitno naštetiti, jer se odnosom prema Crkvi i Thompsonu ionako već sam eliminirao, dočim bi Kolindi to puno značilo pred drugi, odlučujući krug. Naime, slično kao u sportu kad se nepotrebnim poigravanjem suparnika podcijeni i ne dotuče ga na vrijeme, pa onda bude stani-pani, eventualna mala razlika između Kolinde i Milanovića nakon prvog kruga, moguće čak i njegovo vodstvo, dat će dodatni vjetar u leđa Milanovićevim potencijalnim pristašama, a prevladavajuće medije nagnati da i one poslovično ravnodušne grozničavo stanu hajkom tjerati u njegov tor. Zato bi bilo krajnje neodgovorno glasom u prvome krugu, bilo izravno, bilo neizravno, pripomoći Milanoviću.
Kao dodatni kriteriji za propitkivanje savjesti uoči izbora mogu poslužiti i stajališta struja nastalih nakon raslojavanja HSS-a, te opredjeljenje sinova predsjednika Tuđmana. Što se HSS-a tiče, tradicionalna političarka sa zapaženim europskim iskustvom, Marijana Petir, je uz Kolindu, u šumu okrenuti Beljak stoji postojano uz Milanovića, dok se još ljeviji Nenad Matić, predvodnik Zelene liste, skutrio uz Škorine skute. No, možda i više od toga govori kako Kolind potporu pruža stariji Tuđmanov sin Miroslav, etablirani znanstvenik, koji, za razliku od nekih koji se znanstvenicima predstavljaju, iza sebe ima znanstvene radove. S druge strane, za Škoru je mlađi brat Stjepan, koji je svojedobno skandalom punio stupce žutog tiska, a sad ima problema s neplaćanjem duga zbog čega mu je kuća pod ovrhom. A ljudi su u takvoj situaciji prilično ranjivi. Osim toga, nije svaki Tuđman k’o Tuđman.
Možda nekome u izboru pomogne i današnja TV debata. Miroslav Škoro je nedavno prilično žestoko kritizirao Predsjednicu radi izbjegavanja sučeljavanja, premda ni sâm nije hitao sučeliti se s Mislavom Kolakušićem, koji ga optužuje da ga plagira, kao ni s Antom Đapićem, koji tvrdi da se Škoru lažno predstavlja kao desničara. Možda se sad ukaže prilika da ga Đapić priupita – bi li, da je pravde, postojala Herceg-Bosna (hrvatski entitet)?, kad se ovaj već razmeće izjavom – da je pravde, Republika Srpska ne bi postojala! Ili bi pod utjecajem svog stručnjaka za BiH, inače jedinog turkofila među rusofilima oko Škore, pokazao jednaku smušenost kao oko Maršalove biste? Napokon, ako je Đapić, koji za razliku od Škore dosljedno zastupa čvrstu desnu poziciju, trojanski konj podmetnut Škori, kako to da Škoro, koji okoliša zauzeti jasno stajalište oko Maršalove biste i 30. svibnja kao Dana državnosti, nije trojanski konj podmetnut Kolindi?
Kako god okreneš, doktor Škoro je na dvostrukom dobitku
Podmetali mu ili bio podmetnut, već sad se može reći kako je kampanja na doktora Škoru imala dvostruko blagotvoran učinak. Suprotno uvriježenom mišljenju kako politika kvari ljude, u Škorinu slučaju to evidentno ne stoji. On je već sad postao boljim čovjekom. Ušavši sad u već poprilično ozbiljnim godinama ozbiljnije u politiku, evo ga po prvi put u vukovarskoj koloni na Dan sjećanja i u Aljmašu na Veliku Gospu, a sprema se debitirati i u svibnju na Bleiburgu te Hodu za život. Kako je krenuo, još će potpisati peticiju potpore kumu Thompsonu, bude li ga tko napadao.
K tome, Škoro će od kampanje više zaraditi nego što će u njoj potrošiti. Mora se to napokon glasno i jasno reći kako bi se jednom za svagda začepilo usta zlobnicima koji dvoje odakle Škori novac za kampanju, sumnjajući u to da se radi o njegovim vlastitim sredstvima. Naime, poznato je kako Milorad Pupovac ima slonovsko pamćenje. Sjeća se on i onoga što se nije dogodilo, a gdje ne će onoga što se je. Tako se prisjetio Škore kao saborskog zastupnika HDZ-a koji je podržavao njegovu stranku u Vladi Ive Sanadera. I zašto mu onda u znak zahvalnosti ne bi dao obećavajuću poslovnu ponudu koja nadilazi svako možebitno političko neslaganje? I zašto ju Škoro ne bi prihvatio kad je već na primjeru tajkuna Mitrovića i Croatia Recordsa dokazao kako je imun na prebrojavanje krvnih zrnaca poslovnih partnera? Tim više što u ovome slučaju treba samo zbrojiti dva i dva, što dvojici doktora ne predstavlja problem. Navodno je probna pošiljka genijalnih Pupovčevih plakata, na kojima je Škoro tako lijepo i prirodno ispao, u Americi doslovce razgrabljena. Štoviše, nisu zadovoljene čak ni potrebe njegove šire tazbine i starih pitsburških prijatelja. Za plakatima vlada neviđena pomama, idu k’o halva, ma bolje nego „Mata“ devedesetih s ovu stranu Atlantika.
Ipak, neke dvojbe su, čini se, ostale još nerazriješene. Onu, na čije se tržište usredotočiti – SAD IL’ KANADA? – Škoro bi mogao razriješiti svojim prvim narodnim referendumom. Osim ako se u međuvremenu ne predomisli i odluči zatražiti pomoć stručnjaka. Druga dvojba će ipak ostati obavijena velom poslovne tajne, a glasi – hoće li ortaci dobit podijeliti bratski ili popola? Kako god bilo, za naknadu troška kampanje moralo bi dostajati.
Grgur S. / kamenjar.com
