Je li priča o profesoru koji skuplja novac za liječenje istina ili laž?

JE li Krešo Mikić, umirovljeni profesor teorije filma i medija, na internetu pokrenuo kampanju kako bi prikupio novac za liječenje od leukemije u Americi, kao što je napisao, ili su njegovi motivi manje časni, jedna je od aktualnijih tema na društvenim mrežama. Prije tjedan dana, kada je zatražio pomoć, dileme nije bilo: mobilizirao je masovne sentimente, mediji su prenosili njegov vapaj, po internetu smo čitali iskaze zahvalnosti bivših studenata koji su svjedočili o profesorovoj stručnosti i dobroti. No, kada su se pojavile prve sumnje u Mikićeve namjere, a njihovi su nositelji tvrdili da profesor nije bolestan, nego dužan – spominjana je i kocka kao izvor problema – sumnjičavci su zatražili da pokaže barem dio medicinske dokumentacije. Profesor to uporno odbija.

Suradnik VERN-a

Sve je, kaže, u Americi pa nudi niz objašnjenja koja smo slušali u gotovo jednosatnom telefonskom razgovoru s njim. Nećemo donositi konačan sud o njegovoj vjerodostojnosti i potrebama niti smo kvalificirani to činiti. Prenosimo ih zbog toga što čovjek, inače vanjski suradnik Veleučilišta VERN, i dalje vodi kampanju i prikuplja novac, iako je na svome Facebook profilu obećao vratiti uplaćeno svakome tko sumnja u njega.

Mikić novac prikuplja na stranici GoGetFunding. Na njoj je, uz dirljive fotografije simpatičnog profesora sa psom, objavljen tekst u kojem tvrdi da je dobio priznanje za najboljeg profesora na svijetu, ali i da je jako bolestan pa mu je neophodno 14 tisuća eura za životno bitnu operaciju u Americi.

“Bolest koja me iznimno umorila je leukemija, a jedini način da je prebolim je transplantacija koštane srži u Zdravstvenom centru Sveučilišta u Kaliforniji u Los Angelesu. Nekoliko dragih prijatelja mi je već pomoglo, no nedostaje mi još 14.000 eura koje moram skupiti kako ne bih morao odgoditi neizbježnu operaciju“, piše profesor pa objašnjava kako više nema obitelji te ovisi “o pomoći prijatelja, ali i potpunih stranaca”. Na kraju je, naravno, ostavio broj računa i uputio znatiželjne na svoj Facebook profil. A na njemu su apeli Mikićevih poznanika da mu se pomogne, njegov status u kojem bilježi ugodnu iznenađenost odazivom i zahvaljuje svima.

Ubrzo mijenja ton, u novijim statusima vidi se da do njega stižu sumnje, piše kako neki traže da pokaže nalaze, a on to ne želi jer, kaže, to je ipak samo njegova bolest. Pravda se, nije lažljivac ni kockar, izmučen je bolešću, nudi povrat novac svakome tko zatraži. Javile su se, napisao je i to, samo dvije osobe.

“Upao sam u zamku”

Profesoru Mikiću uputili smo mail i zamolili ga razgovor. Ubrzo nam je poslao broj mobitela. Dobili smo ga baš kad je izlazio iz nekog kafića i razgovarali smo gotovo sat vremena dok je pješačio prema kući.

“Ja sam, naime, očito ušao u neku zamku koju si ne znam uopće objasniti i muči me to već dva dana i strašno sam slabe volje. Sad mi je malo jasnije. Između ovog kad ste mi se prvi put javili i ovog sada počeo sam dobivati neke prijetnje u smislu – mi ćemo još dati ovo i ono ako na elektroničku poštu, to je neka čudna elektronička pošta bez imena, uplatiš 500 kuna, nećemo to dati. Onda jedan drugi, malo kasnije, ako uplatiš 800 kuna, nećemo objaviti.”

Što neće objaviti?

Pa to što oni imaju, ali to neće pokazati, naravno. Ja ne želim uopće komunicirati jer ne znam ni tko je, što je. No, u redu, idemo mi na problem. Ja bih sad, kad bih sad poduzeo to sve što sam poduzeo, poslao bih sada zamolbu za pomoć i nek me puste svi na miru. Jednostavno. Ja sam, to vjerojatno vi znate, učeni profesor i vjerojatno sam jako cijenjen u svom poslu jer to mi ovaj moj slučaj bolesti dokazuje, jer sam samo u sferi te moje akcije, doslovce mi se javilo, ne lažem ništa, 1200 ljudi, ali ne u pet dana, u dan i pol, razumijete. Koji znaju, koji me poštuju i tak dalje. I ja sam, naravno, zbog svoje bolesti morao objaviti sada, jer više ne mogu financijski to podnositi, jer je vrlo skupo. Ja živim potpuno sam, nemam više ni rodbine nikakve žive, konačno sam i u godinama, sad sam u mirovini, honorarno radim na VERN-u i život je takav kao što vi znate bez da vam ja govorim.

Kad vam je dijagnoza postavljena?

Meni je dijagnoza postavljena prije tri godine. Svi me pitaju, pitat ćete me i vi, sve sam naučio što može biti problem, pitaju me – zar nemate dokaze o dijagnozi – jer neki sumnjaju da sam ja i bolestan. Znate, kad imate kao ja 72 godine, polagano vam je svega dosta. Nemam nikoga, nemam suprugu, djecu, ako mi netko želi zlo, ne znam koji je smisao.

Tko vam je postavio dijagnozu prije tri godine?

Sve ću vam ja reći. Znači, ja sam tada bio u Americi kao član filmske akademije. I tada kad smo imali jedan sastanak u uredu Američke filmske akademije. Odjednom je meni počela teći krv iz nosa, ali ne kao što je to uobičajeno u nekim malim količinama, nego u velikim. Tad su se svi oko mene ustrčali, naravno, meni nije bilo baš ugodno to, ali su odmah zatražili doktora američke filmske akademije, imaju oni svoga tamo.

Kako se zove?

To se više ne mogu sjetiti, u takvoj situaciji. Onda je on mene pregledao, sad hoću objasniti zašto se to sve skupa kod mene događa u svezi Amerike. To se slučajno dogodilo u Americi. Onda je on odmah pogledao moju krvnu sliku, koju nisam godinama dao na pregled, ustanovio je ovo što se upravo dogodilo da je nešto čudno s krvi i onda me uputio na kontrolu dalje, a kako sam ja profesor, to je bilo sve u Los Angelesu, činilo mu se najzgodnije da se to vidi na klinici sveučilišta u Los Angelesu. Onda su me tamo pregledali i ustanovili koji je problem. I sad, kako ja imam tih prijatelja u Americi, ja čak ne volim o tome govoriti, ali kad me pitate, ova malo veća imena kao Clint Eastwood, Scorsese, Spielberg i tako dalje, oni su onako iz neke kolegijalne, da ne kažem prijateljske, strane rekli da se ja moram dati ispregledati i tako dalje, još i više. I tada je potvrđeno da je riječ o leukemiji. Sad je bilo pitanje kako dalje s liječenjem, da li će se to odvijati u Hrvatskoj ili Americi. I oni vrlo dobro znaju, ako ti doneseš odluku da ćeš se liječiti u Americi, tada sve ove naše institucije, od HZZO-a i tako dalje, jednostavno ti na fini način kažu – vi ste znači odlučili da se liječite u Americi i prema tome mi tu ništa nemamo – i oni te zaborave. To je tako i ja to neću komentirat. E sada, tu je cijela priča koja je, vidim, svima nejasna. Sad ću vama reći, ja tu priču ne smijem reći, a sad ćete vidjeti zašto je ne smijem reći. Ja sam tamo došao u kontakt s jednim s izgledom mi se činio kao Indijac, sad ćete me pitati za ime, neću se sjetit da me ubijete, on je liječnik, predaje na medicinskom fakultetu u Los Angelesu, to je išlo po profesorskoj liniji. On je, inače, Indijac, radi na ovim bolestima i on je, kak bi rekli, pronalazač, izumitelj, ajde, jednog lijeka koji još uvijek nije priznat, prihvaćen u Americi i to je jedna kombinacija ovih prirodnih lijekova i ovog što se danas proizvodi. Taj lijek će navodno biti priznat uskoro. I ja sam taj lijek uzimao, jer ta bolest je nezgodna, vi ovako vanjštinom izgledate ok, a to šta se unutra s krvlju događa, tko to zna.

To je bolest? Kako se zove?

Zove se leukemija.

Koja vrsta leukemije?

Da, to vam mogu reći kako točno. Ja vam to, zapravo, možda će vam čudno bit, kako je moja supruga umrla od raka, a ona je bila bolesna 12 godina, ja neke te stvari, koliko god me muče, ne želim ih pamtiti. Ja kad uđem u bolnicu, dobro je da se svaki put ne srušim od tog mirisa, od toga svega. Ja sam se liječio, skupo plaćao to liječenje, nije bilo lagano, ali uspio sam. Prije godinu i pol, kad sam ušao u mirovinu, vidio sam da teško mogu pokrivati te troškove i sad dolazi taj dio koji ne bih smio reći, ali reći ću da znate ipak. Onda se otkrilo da postoji nova metoda liječenja koju oni smatraju eksperimentalnom, ali tu su angažirani mnogi stručnjaci. O tome se ništa javno ne govori, nego to je kao jedna profesionalna tajna i za to su čuli ovi moji filmaši i oni su saznali da uskoro prvi pacijenti koji će biti liječeni po toj metodi dolaze na red. Odnosno da će početi ta faza. Ta faza obuhvaća tri pacijenta, Amerikanca, a mene je gospodin Spielberg preko, naravno, svojih poznanstava, ugleda i svega uspio prošvercati u tu grupu. Tako da postoje dva Amerikanca i ja. Ali sad dolazimo, to vam je kao u filmu. Ja sam kao i ovi ljudi morao potpisati ugovor koji je vrlo, vrlo oštar kao što znamo iz filmova, gdje sam morao prvo pristati na taj postupak, zatim se obvezati da o tome ništa neću govoriti jer to je cijeli eksperiment pod američkom vladom. Oni očito rade nešto vrlo revolucionarno, to će biti nešto što će promijeniti liječenje u cijelom svijetu. I to je sad velika stvar. Mi smo se tamo obvezali da o tome nećemo, o detaljima, govoriti nikome dok ne završi cijela ta faza. Treba proći negdje 10. devetog ili 15. devetog sljedeće godine. I onda će cijela ta stvar biti javno objelodanjena.

Pregled u Beču i Grazu

Ovdje ćemo staviti točku na iscrpno citiranje profesora Mikića. A pričao nam je i kako je išao na preglede u Beč i Graz jer tamo dolazi profesor – “treći, ne ovaj Indijac, koji je vezan uz tu fazu, ali to isto ne smijem reći, nemojte se ljutit” – koji ga je pregledao i upozorio još jednom da nikome ne govori o projektu liječenja leukemije.

“I zato ja nemam te nalaze, ja fakat nemam nalaze u svojim rukama”, govori Mikić.

Do početka eksperimenta troškovi su koštali oko 246 tisuća eura, ali on ih nije mogao platiti pa su ih podmirili Spielberg i “neki njegovi”. Naime, Spielberg je bio “u maloj frci” da se ne stvori problem što je Mikić kao stranac u bolesničkoj ekipi pa je taj dio duga, “sa svojim ljudima potpuno platio“, veze profesor svoju čudesnu priču.

Dio troškova je, međutim, “ipak morao platiti sudionik”, tj. on ili država. “Ja sam rekao da ja to nikako ne mogu, moram se snaći na bilo koji način i onda su mi u Americi ukazali na ovu stranicu, ja uopće nisam za nju znao, a oni su rekli ako to ne bi uspjelo, oni će prijateljski pomoći, ali meni je bilo strašno neugodno da ih više gnjavim”, nastavlja Mikić obazrivo.

Uglavnom, tražio je 14 tisuća eura, skupio 15 i nešto tisuća “i sav taj novac je tamo kod njih, nije dignuta ni lipica”. Rastužile su ga priče o kockarskim dugovima.

“Ja sam vrlo blizu tome da taj novac vratim i jednostavno odustanem usprkos svim problemima koje ću imati,jer ja na ovo nisam naučen“, tumači Mikić, a mi ga opet pitamo zašto ne pokaže dijagnozu ili barem lijekove koje pije.

“Razumijem ja ljude, ali ja nemam ništa od toga. Prvo što piše u tome što smo potpisali – ako se sazna išta o tome, automatski se prekida liječenje, a drugo što ću vam isto reći, izgubit ću te svoje filmske prijatelje. Znači, izgubit ću sve.”

Liječenje u Hrvatskoj

Predlažemo profesoru liječenje u Hrvatskoj, u Udruzi oboljelih od leukemije i limfoma čuli smo da ovdje imaju vrlo kvalitetnu zdravstvenu uslugu, ali on se ne da.

“Ma sve ja to znam, ali je l me niste slušali? Nemojte se ljutit, ali kako se to slučajno dogodilo u Americi, sad me tu ne bi primili ni da se opečem. Moju suprugu, koja je bila liječena u Njemačkoj, nisu uopće htjeli primiti ovdje. Ja sam sad u fazi da se potpuno predam. Ne trebam se ja boriti za svoje poštenje, ja sam čista osoba”, rezigniran je Mikić.

Drago mu je što se od 1400 i nešto ljudi, koji su uplatili novac, javilo samo dvoje koji traže povrat, a vesele ga poruke i pisma podrške.

Pitamo ga za lijekove. Ne zna kako se zovu, nagovaramo ga neka se fotografira s njima i pobije sumnjičavce. Neće jer ne može shvatiti što treba dokazati, ali zna da uzima svaki drugi ili treći dan tri lijeka. Dobiva ih zrakoplovom iz Amerike, stižu u Zagreb na adresu američkog veleposlanstva, a on ih podiže na aerodromu, jer ima “sve papire”.

Profesor demantira veze s kockom. Laž je to koja se vuče već neko vrijeme iz njegova Samobora, još otkako su mu pokojni roditelji prodali obiteljsku kuću nakon što mu je supruga preminula.

“Ja tome uopće nimalo ne naginjem, niti poznajem karte, niti bilo šta”, grozi se igara na sreću.

Imena lijekova

Na koncu, predlažemo da nam SMS-om pošalje imena lijekova koje uzima. Napisao je: “For tumor targeted chimeric antigen receptor modified T-cel 1,2,3”.

Zamolili smo ga snimku ambalaže lijekova, tableta, bilo čega. Odgovorio je. “Ma ne mogu jer i Vi sumnjate. Nemojte me mučiti, molim Vas. Meni je zaista svega dosta. Oprostite!”

Profesor Mikić odavno je drag gost hrvatskih medija. Prenose njegove priče o dodjelama Oscara i nagradi za najboljeg profesora koju je dobio zahvaljujući Spielbergu. Sada će ga, vjerojatno, proglašavati prevarantom, a čovjek je, zapravo, samo žrtva naše epohe.

index.hr