Janjevci su postali pravi Dalmatinci u “Novom Janjevu”; živi se ne samo od ljetnih štandova na obali, nego ima i 150 stalnih radnih mjesta, kao nikad

Janjevci su vjerojatno najstarija hrvatska dijaspora, koja je na Kosovu nastala kao dubrovačka trgovačka kolonija, jedna od brojnih na Balkanu, oko rudnika koje su podigli Sasi, tada najbolji europski rudari i metalurzi, koji su na poziv kralja Uroša sredinom 13. stoljeća došlu u Srbiju.

A nakon njih došli su i Dubrovčani, s trgovcima i obrtnicima koji su se doselili iz Raguse, koja je na sebe vrlo brzo preuzela posredničku ulogu u trgovini i obrtima. U onom što su najbolje znali i umjeli, i što je maleni “grad republiku” na Jadranu i uzdiglo u status tadašnjeg mediteranskog tigra, onodobnog Hong Konga ili Singapura. Odonda se puno toga promijenilo, ali je mala katolička enklava ostala i opstala kroz sedam stoljeća, trajno zadržavši svijest o svom hrvatskom podrijetlu i dubrovačkim korijenima, koje svjedoče i dandanas, kada se crkveni barjak župe Janjevo svake godine ponosno vije na festi dubrovačkog parca, svetog Vlaha. Tako je bilo i ove, 2023. godine, u kojoj se slavi 720. godišnjica prvog spomena Janjeva, kada je janjevačke hodočasnike, predstavnike dviju udruga, Janjevo – Zagreb i “Novo Janjevo” iz Kistanja u Dubrovniku službeno primio ne samo gradonačelnik Mato Franković, nego i dubrovački mons. Roko Glasnović. I sam podrijetlom iz Janjeva, na što su janjevački Hrvati, ma gdje bili, silno ponosni. Baš kao i Šibenčani, u čijem je gradu 1978. godine i rođen. Krug se tako, na simboličan način, zatvorio. Ali se i jedan novi otvorio, a na njega nam je ukazao još jedan janjevački Roko, ali ne Glasnović, nego Antić, donačelnik općine Kistanje.

Rodna gruda

– Znate li da je 2019., dakle, zadnje pretpandemijske godine na tri ulaza u Krku u općini Kistanje prodano 65 tisuća karata – to su Careva glava na slapu Manojlovac, Burnum i manastir Krka. A znate li da je u isto vrijeme znamenite stonske zidine vidjelo i obišlo 90 tisuća posjetitelja. To sam saznao od dubrovačkih hodočasnika kad su bili ovdje kod nas u Kistanjama! Prema tome, turizam je naša velika, golema šansa za razvoj, ne samo Kistanja, nego i cijelog ovog kraja uz Nacionalni park Krka, koji je prešao milijun posjetitelja. Tako da se može kazati da ćemo na koncu, nakon sedam stoljeća, obrta, i mi i Dubrovnik živjeti od turizma. Ovdje već ima nekoliko ljudi koji iznajmljuju apartmane, uglavnom talijanskim lovcima, a neki su od njih tako uređeni da ih se ne bi posramila nijedna elitna lokacija na obali, uz more – kazao nam je Antić čija je obitelj najbolji svjedok žive janjevačke prošlosti.

Oni naime, i dandanas žive od biznisa usko vezanog za prve Janjevce, od lijevanja metala, pravljenja ukrasa i suvenira od bronce i mjedi, koji se mogu kupiti na janjevačkim štandovima duž cijele obale Jadrana, od Umaga do Dubrovnika. Ali i na puno prestižnijim adresama, kakva je ona Hrvatskog nogometnog saveza, čiji je grb također izliven u radionici obitelji Antić u Kistanjama. U koje su, tada većinski srpsko selo iz kojeg je većina stanovnika izbjegla nakon “Oluje”, popaljeno i uništeno, prvi Janjevci došli na Cvjetnu nedjelju 1997. godine. Prije točno 26 godina.

– Njih dvjestotinjak, prvih pedeset obitelji. Više nego što ih je danas, 26 godina kasnije, ostalo u Janjevu, na Kosovu. Tamo ih je točno 156 Hrvata katolika. To je najfriškiji podatak, koji su donijeli Janjevci koji su nedavno, 20. siječnja hodočastili u stari kraj na proslavu svetog Sebastijana. On se slavi u Pešteru, to je jedno mještance nadomak Janjeva, u kojem je zavjetna crkva sveca zaštitnika od kuge, 12 kilometara daleko, i na koje je ove godine don Mato Palić vodio 200-tinjak hodočasnika, što iz Kistanja, što iz Zagreba. Nikad više! Bilo je tu ljudi koji su se rodili u Kistanjama, Šibeniku, ili neki od onih poput mog ujaka, koji ima 45 godina, a od 1992. godine nije bio nikako u Janjevu – kaže nam Roko, i dodaje:

– Tamo je, jednom riječju, tuga. Gdje nema ljudi, nema ničega! Ali zavičaj je zavičaj, rodna gruda je rodna gruda. Bez obzira na to što se iz nje uvijek odlazilo. Sedamdesetih godina prema Dubrovniku, a devedesetih prema Zagrebu. Te puteve prema Dubrovniku otvarao nam je don Anto Baković, koji je bio župnik Janjeva, jako sposoban, omogućavao je janjevačkoj djeci da školuju u Dubrovniku, otvarao vrata kulturnoj suradnji, u kome je glavnu ulogu imao zbor “Bijeli anđeli” koji je pjevao i papi, otvarali su i Dubrovačke ljetne igre. Danas su ta djeca u Dubrovniku ozbiljni i ugledni obrtnici, zlatari, ugostitelji… Ali ne postoji dan da se ne sjetiš djetinjstva, rodnog kraja. Ja sam imao dvanaest i pol godina kad sam ga napustio, i sjetim se kako su u ovo doba godine zime tamo bile bajkovite, bijele, pune snijega. Od početka prosinca do sredine veljače, kao Kupres. Tako je bilo sve do ovih klimatskih promjena, sad vidim da nema ni tamo nešto snijega. Ja sam odveo suprugu, koja također nije bila u Janjevu od 1991. u listopadu, na 20. godišnjicu braka. Ta je priča tamo, s Hrvatima na Kosovu, povijesno završena. Meni je drago što svi naši političari kad dođu na Kosovo, posjete i Janjevo i Letnicu, to je na razini geste jako važno, ali od toga se ne živi. Povratka nema, mladih je tamo vrlo malo, devet je srednjoškolaca i dvadesetak je djece u osnovnoj školi. Od kojih je desetak Hrvata, a desetak su janjevački Romi. Tih deset idu u Gračanicu u srednju školu, Gračanica je srpska enklava, i uče tamo hrvatski jezik, imaju jedan sat, isto kao što ovdje u Kistanjama Srbi uče njegovanje srpskog jezika i kulture – svjedoči Antić o tome kako je svijet mali i isprepleten.

Teški počeci

Srbi su u Hrvatskoj manjina, ali su u Kistanjama većina, barem nominalna. Janjevački Hrvati su manjina, iako su u stvarnosti zapravo većina, s obzirom na to da dobar broj prijavljenih Srba ne živi u Kistanjama, nego u Srbiji. No, ono što je u svemu bitno i zapravo najbitnije, je da hrvatsko-srpski odnosi u Kistanjama – nisu tema. Zadnji put su to bili 2013. godine, kada su se potukli bogoslovi iz manastira Krka i maloljetni Janjevci, odnosno djeca s djecom, što je zbog hrvatsko-srpskog predznaka, u koji su se uključili političari, s jedne i druge strane, dobilo golem medijski odjek.

– Veliku ulogu u našem doseljavanju u Kistanje imao je Stjepan Šterc, u Ministarstvu iseljeništva, a onda i u Ministarstvu obnove i razvitka kod Jure Radića, o čemu smo mi 2017. za 20. godišnjicu održali znanstveni skup, i izdali čak i knjigu “Kistanje – Novo Janjevo”. Početak je bio jezovito težak, ja sam imao 17 godina, infrastruktura je bila – katastrofa. Mi smo došli na zgarište zapravo, i paralelno smo ustrojili općinsku upravu, osnovali općinu Kistanje, što je bitna činjenica. I bili vlast samo te četiri godine, do 2001. godine. Nakon toga je bio SDP s Markom Kardumom na čelu, i od 2005. do danas SDSS, a ja sam ovdje kao donačelnik iz reda Hrvata. Nije bilo ni prometnih veza. Ja kao srednjoškolac nisam imao mogućnost otići do škole u Kninu! Vozila nas je Hrvatska vojska. Nas deset je išlo svaki dan u Knin, s vojnicima, koji su putovali na relaciji Zadar – Knin. Nije bilo ni vode, ni telefona. Stanovali smo u privatnim kućama, izbjeglih Srba, ili s nedefiniranim vlasništvom, koje je država obnovila i nama dodijelila na privremeno korištenja, a onda je išao jedan mučan proces povrata imovine, koji je trajao godinama, dok se nije počelo graditi Novo naselje od 120 kuća u Kistanjama, i na taj način je udaren kamen temeljac našeg opstanka na ovom prostoru. Danas, iz ove perspektive gledano, Kistanje je bilo sretno odabrano mjesto za naš o(p)stanak. Danas nas ima ukupno 1220 ​Hrvata, pet ili šest puta više nego na početku, u dva vala naseljavanja. Po zapisima župe, imamo 650 rođenja i krštenja i 150 sprovoda, i pravo je čudo da jedna mala sredina može generirati takve brojke u 25 godina. Zajedno, nas Hrvata i Srba, nema više od 2000 stalnih stanovnika, iako nas je papiru 2700 – kaže donačelnik.

Novo Janjevo

Prošli su Janjevci u Kistanjama svašta, nazivalo ih se čak i “Tuđmanovim demografskim inženjeringom”, a u stvarnosti, reći će Antić, nisu došli tu da bi ikoga etnički očistili, nego su smatrali da su, nakon svega što su prošli, i što su kao zajednica dali, zaslužili komad hrvatske zemlje gdje bi se moglo sagraditi neko novo Janjevo u domovini.

– Jesu li Janjevci u ovih četvrt stoljeća postali i Dalmatinci? S obzirom na to da žive od nekoliko mjeseci turističke sezone, moglo bi se reći i da jesu. Jer, da ne žive od svojih štandova, s kojima se razmile duž cijele obale, Kistanje bi iselile u Njemačku, kao što je to iselio Gračac, Vojnić, i sva druga mjesta u zaleđu. Janjevci imaju 150 sezonskih obrta, to je jedna sila, oni trguju sa svim što je jednom turistu potrebno. Ima jedno deset obitelji koje se bave stočarskom proizvodnjom, to su obitelji koje su se s tim bavili na Kosovu, pa nastavili i ovdje, desetak proizvođača rukotvorina. No, ono što nas spašava u zadnje vrijeme, što nas je preporodilo kao zajednicu je to što se 40-ak mladih zaposlilo u TOF-u u Drnišu, “Aluflexpaku”. Imaju dobre plaće, koliko čujem, Drniš je blizu, i oni su nukleus nekog budućeg ostanka i opstanka na ovom prostoru. Jer, sezonski posao nije dobar za obitelj. Stalan posao je bitan. Imamo lijepi broj mladih cura koje rade u trgovinama “Djela” po županiji, pa momaka u kamenu u Benkovcu, u tamošnjoj ribarnici, odnosno hladnjači. Trenutno pod stalnom plaćom u Kistanjama ima sigurno 150 radnih mjesta, što nikad nismo imali. I to se jako osjeti! I s te strane sam jako sretan. Jer, očito je došlo vrijeme da se cijeni i rad i radnici – navodi Antić.

A što će tek biti kad početkom svibnja NP Krka otvori Centar za posjetitelje, u centru Kistanja, vrijedan gotovo 20 milijuna kuna, a Općina sa svoje strane priprema projekt da se poploča trg i da centar poprimi novu vizuru kako i dolikuje mjestu s tri službena ulaza u Nacionalni park. Trebala bi to biti nešto slično onom čudu koje je već otvoreno u Puljanima, pa kad se tome doda da su nakon pustih godina konačno u rujnu dobili prometnu vezu – autobus – sa Šibenikom, i ne čudi optimizam koji vlada u Kistanjama. Unatoč tome što nam Mario Đurić, vlasnik kafića i alfa i omega NK Janjeva u kojem ima 80-oro djece veli da u Kistanjama najviše fale sadržaji za mlade. Dok, paradoksalno, drugdje po županiji ne fali sadržaja, ali zato fale mladi. Pa zar nije blesavo, nema druge riječi, da od stotinjak srednjoškolaca njih 70 ide u Knin, 30-ak u Zadar, a u Šibenik, koji im je županijski centar – troje. Jer, nisu imali busa? A Šibenik bi sebe htio vidjeti kao neki centar – čega? Ničega, dok se ponaša tako kao da je sam sebi dovoljan!