Janja: Sve što se radi s ljubavlju, ispunjenim srcem i s namjerom da se nekoga razveseli, ne može propasti
Običaj sijanja pšenice jedan je od najpoznatijih katoličkih običaja koji krasi vrijeme došašća i Božića. Obično na spomedan Sv. Lucije (13. prosinca) svaka obitelj to čini na ustaljen način. Ipak, ima i onih koji to rade malo drukčije. Svoje “tajne” sijanja božićnog žita otkrila je obitelj Čolo koja živi u sarajevskoj župi Stup, piše Nedjelja.ba.
Korak po korak
Janja, rodom iz Kraljeve Sutjeske, dolaskom u Sarajevo donijela je i običaj koji ju je naučila jedna časna sestra. Sestra je to pravila koristeći boce, i to najčešće one od vina, ali kako stavljanje pamučne krpe na nju nije bilo praktično jer je bilo sklisko, Marko je došao na ideju čokota…, a ostalo je povijest. Objasnili su i pokazali postupak. Najprije je potrebno potopiti pšenicu u toplu vodu 24 sata prije sijanja, no ona u vodi smije ostati maksimalno 10 sati, nakon toga treba ju procijediti. Valja pripremiti i četiri-pet klipova kukuruza bez zrnja te ih svezati koncem. Na to lijepiti žbuku napravljenu od zemlje i vode. Kada komine budu oblijepljene zemljom, treba toliko zrna pšenice poredati da se zemlja ni ne vidi. Potrebno je ostaviti pšenicu 24 sata u toploj prostoriji. Kada zadano vrijeme prođe, valja skinuti vrećicu i pomoću prskalice zaliti vodom. Ako je toplo, zalijevati ju i ujutro i navečer, a ako je hladno, dovoljno je jednom dnevno. Bez obzira što njeguju tradiciju i već godinama oko Sv. Lucije marljivim rukama stvaraju božićne pšenice, Janja i Marko uvijek imaju neke nove ideje. – Ono što je Janja pričala, za bocu to je meni bilo nekako uobičajeno. Neki dan sam razmišljao i gledao, imam neku loptu ovdje i na ideju dođem da ju oblijepim blatom i napravim kao kuglu gore na Karmelu (zvonik crkve samostana Bezgrješne Kraljice Karmela na Stupu, nap. a.), a dolje da stavim neko postolje, cijev, fino ju obojim. Jednom sam napravio kao križ i to sam u crkvu darovao – kazao je domaćin. – Nekad smo stavljali i ječam, ovo je sad pšenica. Od ječma budu širi listići. Lanjske godine sam uzela i nakomila kukuruz u jednu posudu za cvijeće, stavila zemlju i stavila kukuruz odozgo. Kad je ozelenilo, onaj široki list, ne znaš što je. Rekoh, idem probati i uspjelo mi je. Baš sam se radovala – dodaje Janja.
Nižu se priče
Riječ po riječ, nizale su se različite priče. – Ovdje nije nitko mnogo zainteresiran da nauči kako se ovo radi. Ako je netko zainteresiran, neka dođe, pokazat ću svakomu. Što znam ja, neka zna “i Bog i svijet”, što kažu – odgovorila je Janja na pitanje je li na nekoga prenijela svoje znanje. Kazali su da ih svake godine napravi desetak, 12 “uvrh glave”. Na to se domaćica nadovezala malom zgodom o tome kako je s. Sidonija u Fojnici, zajedno s nekoliko djevojaka, jedne godine napravila 130 ovakvih pšenica. No, njih dvoje to daruju obitelji, susjedima i, naravno, donesu u crkvu, a mnogi koji to vide, misle kako je pšenica umjetna. Na samom odlasku Janju su pitali je li se nekad dogodilo da kreacija nije uspjela, a ona je rekla da se to još nije dogodilo. U to nitko ne sumnja, sve što se radi s mnogo ljubavi, ispunjenim, velikim srcem i s namjerom da se nekog obraduje, za nečiji osmijeh, ne može propasti. Jer, ljubav je ključ uspjeha.
