Hrvati u Središnjoj Bosni i crkva-bolnica u Novoj Biloj: Čuda koja su izdržala 12 mjeseci potpunog okruženja
“Ovo je jedina bolnica na svijetu u kojoj su u isto vrijeme liječeni ranjenici i služena sveta misa i to u kakvim uvjetima. U 12 mjeseci, u potpunom okruženju, a u Vukovaru je trajalo tri mjeseca”, rekao je Lučić.
U dvorani Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” predstavljena je knjiga autora Ive Lučića, “Od vila ilirskih do Bijelog puta”. Uz autora, o knjizi cu govorili dr. Ivan Bagarić, načelnik Saniteta HVO-a i Damjanović, jedan od organizatora “Bijelog puta”
Ivan Bagarić, ratni načelnik Saniteta HVO-a, istaknuo je kako svi sudionici konvoja zaslužuju priznanja ma u kojem dijelu organizacije sudjelovali.
“Dr. Džambas je stalno slao jeziva pisma iz Nove Bile, nema ovog, nema onog. Ante Damjanović je uvijek tražio više, blje, jače, da nije bilo njega, pitanje je bi li se Bijeli put uopće dogodio”, kazao je Bagarić. Bagarić je u prigodnom govoru istaknuo napore Sanitetske službe HVO-a koja je osnovala ratne bolnice diljem BiH, od Orašja, Bugojna, Fojnice, Nove Bile, Mostara i drugih mjesta. Naglasio je, također, i napore saniteta HVO-a u primjerju s Bošnjacima, odnosno, Armijom RBiH kojoj su nekoliko puta nudili da se liječe ranjenici iz istočnog Mostara u bolnici na Bijelom Brijegu što je svaki puta odbijeno.
“Uvijek trebamo znati kako su ratne bolnice HVO-a nastajale vrlo često u objektima koji nisu bili predviđeni za bolnice, poput crkve u Novoj Biloj, tvornice disketa u Rami,osnovnoj školi u Žepču, župnoj kući u Orašju”, istaknuo je Bagarić.
Istaknuo je i kako sanitetska služba HVO-a nije pravila razliku između vojnika i civila i njihove nacionalnosti i vojne pripadnosti. “Nikad nikome nije uskraćena pomoć po tom osnovu, nikad nijedan liječnik HVO-a nije odbio pomoći nekom Bošnjaku ili Srbinu”, kazao je Bagarić. Podsjetio je i kako je sanitet HVO-a nudio 4. korpusu Armije RBiH u Mostaru medicinsko primjere odnosno da se Bošnjaci liječe u bolnici pod kontrolom HVO-a i da su Hrvati očekivali da će se tako rasteretiti Nova Bila i omogućiti Hrvatima liječenje u Travniku i Zenici.
“Oni su to odbili. Iako su znali da nemaju adekvatne prostore za ranjenike u Mostaru, nemaju dovoljno kreveta. Nudili smo im pomoć u našoj bolnici. UN-u smo to slali, međutim, nikad nisu pristali što jasno govorio da je njihov politički i vojni cilj uvijek bila Središnja Bosna”, rekao je Bagarić i podsjetio kako je o svemu tome svjedočio i pred Haaškim tribunalom u predmetu Prlić i drugi.
“Vjerovao sam da će optužbe o uzp-u pasti, kada sudsko vijeće čuje samo priču o sanitetu HVO-a i našim dobročinstvijma”, kazao je.
Bagarić je ispričao i kako je, ustvari, došlo do realizacije Bijelog puta. Ante Damjanović u Lašvansku dolinu stigao je u jesen 1993. godine helikpterskim letom i po povratku u Hercegovinu kazao dr. Bagariću i Slobodanu Langu: “Oni neće izdržati, oni će pasti”. Nakon toga krenula je organizacija konvoja, sastanci s predsjednikom Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom, emisija HRT-a “U krupnom planu”, a onda je konvoj 10. prosinca krenuo iz Zagreba prema Lašvanskoj dolini. U timu te velike humanitarne operacije bio je Slobodan Lang, Herman Vukušić, dr. Bagarić, Ante Damjanović, fra Ferdo Vlašić, fra Velimir Valjan i broji drugi koji su, svatko na svoj način, pomogao da se konvoj zaista i dogodi i da se Hrvatima u enklavi Lašvanska dolina pošalju hrana i lijekovi.
Autor knjige, Ivo Lučić, istaknuo je kako je knjigu o Bijelom putu, napisao nakon prve, one o vukovarsoj bolnici i Vukovaru.
“Ovo je jedina bolnica na svijetu u kojoj su u isto vrijeme liječeni ranjenici i služena sveta misa i to u kakvim uvjetima. U 12 mjeseci, u potpunom okruženju, a u Vukovaru je trajalo tri mjeseca”, rekao je Lučić.
Bijeli put je, prema Lučićevim riječima, pokazao kako vilenjaci i idealisti mogu promijeniti stvari na bolje i spriječiti nova zla.
“Ova bolnica i crkva su čuda”, kazao je Lučić.
Ante Damjanović, humanitarac iz Hrvatske, jedan od rijetkih ljudi koji su među prvima došli u opkoljenu Lašvansku dolinu.
“Uvijek ste vi, ovdje, u Središnjoj Bosni, jednako odlučni i žilavi. Moje impresije i sada i 1993. godine su iste. Došao sam ovdje tada jer ne bih sebi mogao oprostiti da se pred mojim očima dogodi još jedan Vukovar”, kazao je Damjanović.
Okolnosti su, kako je ocijenio, ukazivale da bi se Vukovar u Središnjoj Bosni mogao ponoviti.
“Ovdje je postojala i danas postoji jedna posebna energija kakve u Mostaru i Hrvatskoj nije bilo. Zbog toga mi danas ovu obljetnicu možemo s ponosom slaviti”, kazao je Damjanović.
Program proslave 25. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” nastavlja se večeras svetom misom zadušnicom za Antu Vlaića, ubijenog vozača kamiona, svečanom akademijom, otkrivanjem biste Vlaiću i simulacijom konvoja iz Novog Travnika odakle će krenuti 25 kamiona prema crkvi u Novoj Biloj.
Dnevnik.ba
