Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

 

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV