‘General’ pred streljačkim vodom
Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.
Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.
Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.
U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.
Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.
Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.
Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.
General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.
Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.
Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
