G. Borić: Uzalud Srbiji ovakvo ponašanje: ako bi što poduzela protiv Hrvatske, stradala bi gore nego 90-ih!

Pupovac je fenomen u svijetu politike: što više djeluje protiv Hrvatske, u njoj je sve utjecajniji!

U vođi jedne male srpske stranke u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu može svatko misliti što ga je volja, mnogi ga mrze, neki ga vole, ali bez obzira na sve emocije vezane za te pojmove, racionalno gledajući on kao da je najutjecajniji političar u politički nezreloj Republici Hrvatskoj. Premda nema većinu u svojoj nacionalnoj zajednici, Pupovac jedini govori u njezino ime dok on i ostala dva srpska zastupnika u Hrvatskom saboru nisu demokratski legitimirani, doduše delegirani po zakonu u Sabor, ali ne voljom dovoljnoga broja birača; premda je deklarirani ateist, ipak priređuje srpsko-pravoslavne božićne domjenke; premda je položio prisegu vjernosti hrvatskim zakonima, izgleda da je vjerniji službenome Beogradu nego domaćem Zagrebu; premda perfektno govori hrvatski, ipak zagovara prodor srbijanskoga jezika (jezika Republike Srbije) i ćirilice u Hrvatsku; premda vladajuća koalicija formalno ne ovisi o njemu, on ju navodno ugrožava; premda je strašno oklevetao sadašnju Republiku Hrvatsku proglasivši ju sljednicom NDH i čimbenikom nesigurnosti u tzv. regiji, od njega se očekivala isprika kao odstupanje od toga, što je učinio, ali na jedan veoma sofistički način tako da se može i drukčije shvatiti. Jednostavno rečeno, Milorad Pupovac jedinstven je fenomen i kao takav za sada izgleda kao političar od kojega tobože ovisi opstanak Vlade, hrvatsko-srpski međunacionalni odnosi i ugled Hrvatske u svijetu. On čak tvrdi kako je njegovim zagovorom Hrvatska primljena u Vijeće Europe i Europsku uniju!

Nakon što je u Bosni i Hercegovini oklevetao Hrvatsku, trebalo je čekati tri dana da pojasni što je rekao u susjednoj državi čije je vodstvo u posljednje vrijeme nabrijanije na Hrvatsku nego inače, i što je s time htio postići, a to je još važnije od golih riječi, no objašnjenje za to nismo dobili. Ovo mukotrpno iščekivanje podsjećalo je na običaj pri biranju novoga pape kad svjetska javnost čeka da se pojavi bijeli dim iz dimnjaka Sikstinske kapele. Pupovac i njegovi vjerojatno su uživali u znatiželji hrvatskih medija što će reći o izjavama koje je gromoglasno dao i hoće li napustiti Plenkovićevu neprincipijelnu koaliciju. Odgovor na prvo pitanje glasio je, kako rekosmo, vrlo sofistički: „Nitko od mene ne treba tražiti da današnju Hrvatsku ne uspoređujem s kvislinškom i zločinačkom NDH .“ A on je to upravo učinio! Zar nije mogao reći: „Oprostite, gospodo, bio sam u stresu nakon vijesti o napadima na Srbe i rekao, ne razmišljajući, ono što sam rekao, stoga se ispričavam jer sam uvjeren da današnja Republika Hrvatska nema veze s NDH.“ Napadati NDH u stilu komunističke propagande, u naravi je Pupovca kao profesionalnoga Srbina. Uz to, jednoznačan jezik nije oblik izražavanja Milorada Pupovca kao jezikoslovca, a morao bi biti. On je specijalist za maglovit i zbunjujući način govorenja. Mogla bi se sastaviti čitava antologija takvih njegovih javnih nastupa s izričajima koji skrivaju svoj smisao u oblicima kakvi su korišteni za vrijeme komunizma kad su ljudi od pera svojim stilskim vježbama nastojali skriti misao svojih pisanih i izgovorenih riječi kako bi se mogli braniti od policajaca duha u službi Partije. Pupovac kao da je zaboravio da su ta vremena davno prošla. On je, osim toga, vrlo vješt govornik s brojnim stankama između izgovorenih riječi, s kojima nastoji izazvati dojam da duboko razmišlja o onomu što govori pa su te stanke navodno dokaz za to. Sve je to viđeno kod drugih političara u velikome svijetu. Pupovac nije oratorski originalan, ali je dobar đak svojih inozemnih uzora što u Hrvatskoj kod njezinih mutavih političara i uopće javnih djelatnika, nije uočeno.

Izvršava li zadaće Aleksandra Vučića?

A da je Hrvatska izvor nestabilnosti na prostorima bivše države, tvrdnja je koju nije teško opovrgnuti, baš obratno, dobila je pohvale za svoje uzorno europejstvo u izjavama visokih predstavnika Europske unije kao i njezinih država članica posebno, pa se pitamo u kojemu to svijetu živi Pupovac. Ta njegova kleveta odnosila bi se mnogo više na Srbiju, no on postupa prema onoj „držite lopova“. Hrvatska se ne naoružava kao Srbija (i to ruskim oružjem!), Hrvatska ne izaziva napetosti sa susjednim državama kao srbijanski režim, u Hrvatskoj vlada velika sloboda javnoga izražavanja, što se ne može reći za Srbiju, Hrvatska uživa ugled u Europi, čak više nego Slovenija koja je u EU ušla nekoliko godina prije naše države i, jasno, neusporedivo više nego Srbija koja će čekati na ulaznicu u Uniju barem još jedno desetljeće. Sve bi to Pupovac trebao znati, ali on je politički slijep pri zdravoj pameti ili ipak izvršava zadatak nekoga drugoga, primjerice svoga prijatelja Aleksandra Vučića koji je glede populizma i izbjegavanja istine mnogo veći majstor od Pupovca. Zaprepašćuje da Pupovac ne vidi razlike između hrvatske i srbijanske politike prema manjinama i prema neposrednom susjedstvu.

Što se tiče, pak, položaja Srba kao naroda i od osamostaljenja RH kao nacionalne manjine, tu ne bi smjelo biti nikakvih dvojba glede njihove ravnopravnost s hrvatskim narodom, što su deklarativno objelodanili svi politički čimbenici u našoj Republici od Hrvatskog sabora u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, preko 3. vijećanja Zavnoha do proglašenja Ustava od strane Sabora Republike Hrvatske. Ovu ravnopravnost naveliko je elaborirao dr. Drago Roksandić, Srbin po nacionalnosti, u svojoj knjizi Srpska i hrvatska povijest i „nova historija“ Naklada Stvarnost, Zagreb, 1991., koju bi Pupovac trebao pomno pročitati kako bi uvidio koliko su bile smiješne njegove vizije o statusu Srba u Hrvatskoj po uzoru na Alandske otoke između Finske i Švedske, i to u tajnim razgovorima s ideologom srpskoga nacionalizma Dobricom Ćosićem, (Globus 11. 9.). Prema Roksandiću, povezanost između Hrvata i Srba u Hrvatskoj neusporedivo je veća nego bilo kojega drugog manjinskog naroda s većinskim narodom u nekoj europskoj državi. No unatoč tomu, uvijek se nađu neki hrvatski neznalice koji ponavljaju tvrdnju kako su Srbi u Hrvatskoj izgubili konstitutivnost što je bio jedan od opravdanja njihova ustanka, a to je temeljito osnažio vrsni povjesničar Nikica Barić u svojoj velikoj studiji Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Naklada Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005. I ovu bi knjigu trebalo proučiti dr. Pupovac kako bi izbrisao iz svoje glave sve pomutnje glede svoga naroda u Hrvatskoj čiji je dio bio u Domovinskom ratu žrtva političke gluposti svojih vođa, imperijalne oholosti i precjenjivanja vlastitih snaga Miloševićeva režima i kilavosti europskih država u rješavanju tzv. jugoslavenske krize. Ceh su platili obični mali srpski ljudi u Hrvatskoj koji su pod pritiskom svoga vodstva otišli u izbjeglištvo bez povratka, a one koji su ostali u zajedničkoj nam domovini Hrvatskoj vrlo traljavo zastupa Pupovac. Vrijeme je da odstupi i ode u prošlost jer neke osnovne stvari ne želi shvatiti, primjerice da nacionalne manjine nikad ne smiju određivati tko će vladati, a tko biti u oporbi u bilo kojoj državi, a to se upravo događa u Hrvatskoj.

Prema profesoru Goethe sveučilišta u Frankfurtu, Reineru Hofmannu, aktualno međunarodno pravo, kako na globalnoj tako i europskoj razini, ne posjeduje svima prihvatljivu definiciju pojma nacionalne manjine, ali uglavnom je prihvatljiv opis da to moraju biti manjine koje se definiraju prema nekim objektivnim kriterijima po kojima se razlikuju od većinskoga naroda kao što su etničko podrijetlo, povijest, kultura, način života, vjera i što je osobito važno za Europu, jezik. Uz to, mora kod njih postojati volja da čuvaju i razvijaju taj identitet. (Članak Minderheitsschutz in Europa: Entwicklung und aktueller Stand, u platformi Savezne centrale za političko obrazovanje bpd.de ). Prema ovom članku, manjine se moraju potpuno integrirati u zajedničkoj državi što jamči stabilnost i mirne odnose između manjinskoga i većinskoga naroda, a to se postiže sudjelovanjem manjinskih predstavnika u zakonodavnim tijelima na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, ali se nigdje ne spominje da ti predstavnici moraju biti delegirani u ta tijela bez obzira na broj glasača, kao što je slučaj u Hrvatskoj, što se može smatrati statusom virilista koji su kao predstavnici plemstva i Crkve automatski ulazili u Hrvatski sabor za vrijeme Austro-Ugarske. Takvo što ne postoji ni u jednoj državi Europske unije i to bi trebalo ukinuti kako bi se potpuno poistovjetilo biračko pravo većine i manjine za sve građane naše Republike bez obzira na etničku pripadnost.

Kad pak uzmemo u obzir prije navedene kriterije za određivanje što su nacionalne manjine, onda srpska manjina kod nas ne posjeduje neke od njih, primjerice posebni jezik, kulturu i način življenja u čemu se ne razlikuje od većinskog hrvatskoga naroda, pa ipak neki predstavnici Srba u Hrvatskoj nastoje umjetno stvoriti neke razlike spram Hrvata putem širenja srbijanskoga jezika i ćirilice. U modernim europskim državama državljanstvo je istovjetno s nacionalnosti, što čak važi i za manjinske narode u višenacionalnim državama kao što su Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Vrijeme je da to shvati Pupovac i njegovi, kojima nitko ne osporava njihovu pripadnost srpskome narodu, ali bi isto tako trebali prihvatiti moderni pojam o „političkoj naciji“ po čemu su svi državljani Hrvatske politički Hrvati kao svi francuski, njemački, ruski, austrijski i talijanski državljani Francuzi, Nijemci, Rusi, Austrijanci, Talijani itd. Zamislivo bi bilo da stoga ti „politički Hrvati“ srpske nacionalnosti zauzmu najviše političke položaje u zajedničkoj nam domovini i državi. U Austriji je jedan etnički Hrvat bio savezni kancelar, a u Njemačkoj jedan lužički Srbin predsjednik saske vlade U Francuskoj je predsjednik države bio sin jednog Mađara, a njegov premijer rođeni Katalonac. U Britaniji gradonačelnik Londona je Pakistanac. Svi navedeni su istodobno veliki domoljubi. Zašto ove činjenice ne želi prihvatiti Pupovac?

Srbija jedina obnavlja fašizam, a optužuje Hrvatsku

Svaki put kad se u Hrvatskoj dogodi bilo što, pa i najmanje neugodno u odnosima između Hrvata i Srba, javljaju se za riječ najviši predstavnici Srbije da to predimenzioniraju kako bi našu državu ozloglasili u svojoj zemlji i još više u svijetu. Prvaci u ovom klevetanju su predsjednik Aleksandar Vučić, njegov ministar obrane Aleksandar Vulin i predsjednica vlade Ana Brnabić koji u suglasju sa srbijanskom propagandnom mašinerijom pod Vučićevom kontrolom stvaraju ozračje pripremanja rata s Hrvatskom i Kosovom. Gospođa Brnabić koja godinama neometano ljetuje na Krku gotovo je premašila kroatofoba Vulina rekavši kako ovo nije sukob između Beograda i Zagreba, te između Srbije i Hrvatske, nego „između fašizma i antifašizma“, pri čemu su Hrvati fašisti, a Srbijanci antifašisti, zaboravivši da je Beograd bio prvi „Judenfreie“ glavni grad „slobodan od Židova“ u Hitlerovoj Europi, da je Nedićev kolaboracionistički režim zdušno surađivao s njemačkim okupatorima, da su srpski četnici bili vjerni saveznici Nijemaca, Talijana i pri kraju rata čak ustaša, a o tomu se u Srbiji ne govori jer Draža je rehabilitiran i uskoro će to biti Nedić. Gdje je onda leglo fašizma danas, u Srbiji ili Hrvatskoj? Ovo klevetanje Hrvatske iz Beograda ima i još jednu svrhu, a ta je da odvrati od svima jasne istine kako je Srbija nakon raspada SFJ rasplamsala ratove protiv Slovenije, Kosova, Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, a za to se nije ispričala i dala odgovore na pitanja gdje se nalaze grobovi zarobljenih hrvatskih civila i vojnika i zašto ne vraća hrvatsko nacionalno blago koje su oteli njezini osvajači koji su haračili zapadno od Drine . Srbija se još ne želi suočiti s posljedicama svojih izgubljenih ratova.

Baš obrnuto: svojom propagandnom mašinerijom stvara ozračje za nove ratne pothvate, za što se naveliko sprema kupovinom oružja u Rusiji, no ako bi u tomu nešto poduzela, ovoga bi puta još teže nastradala nego devedesetih godina prošloga stoljeća jer Hrvatska više nije osamljena, ona je članica Europske unije i NATO-a, a potonji mora braniti svaku svoju članicu ako ju bilo tko napadne. Vladi u Zagrebu trebalo bi preporučiti da se ugleda u Poljsku i pozove nekoliko postrojba američke vojske na stalni boravak u Republici Hrvatskoj pa neka se onda Vučić, Vulin i Brnabić osmjele na izdavanje zapovijedi „Marš preko Drine“. A već sada se može reći da sve intervencije iz Beograda navodno u korist hrvatskih Srba mogu njima samo štetiti i čim budu svjesniji toga, to bolje za njih.

 

Gojko Borić/Hrvatsko tjednik/https://www.hkv.hr/