Dugoročni interesi Sirije i Rusije su važniji od užitka jednodnevnog vojnog poraza Erdogana
Bezbrojne prijetnje koje su dolazile s od strane turskog vodstva nakon pogibije 36 turskih vojnika prošli tjedan su očekivano bile prazne priče. Ni objava rata Siriji, niti uvođenje ratnog stanja u Turskoj nisu uslijedile nikakvim konkretnim koracima. Raskid odnosa s Rusijom se također nije dogodio.
Prije nego prijeđemo na stvar spomenimo da je jutros tursko ministarstvo obrane priopćilo „kako je turski zrakoplov F-16, napadnut od sirijskog lakog zrakoplova L-39, oborio zrakoplov za obuku i borbena djelovanja sirijskog režima“.
Naravno da ovu vijest nitko razuman neće uzeti za ozbiljno, jer ne postoji pilot, osim u slučaju da je ISIL imao zrakoplovstvo, koji bi sa zrakoplovom L-39 krenuo u izravni sukob na nebu protiv borbenog zrakoplova F-16. Ubrzo se saznalo da je sirijski zrakoplov pogođen projektilom prijenosnog sustava MANPAD, vjerojatno „Stingerom“ u regiji Jabal Al-Zawiyah, zapadno od Marat Al-Numana.
Jednako tako možemo vjerovati Ankari, kako tvrdi turska vojska, da je u proteklih 24 sata oboren i dron vladinih snaga, te da je uništeno 6 tenkova, 5 samohodnih topova, dva sustava protuzračne obrane i da je ubijeno čak 327 vojnika i časnika sirijskih oružanih snaga.
U međuvremenu sirijska vojska oslobađa nedavno izgubljena sela u južnom Idlibu i sada je već na prilazu Nairabu i uskoro se očekuje pokretanje kopnene operacije za ponovno preuzimanje nadzora nad ovim selom, iz kojeg se otvara put prema Sarminu i gradu Idlibu.
Osim toga, sirijska vojska poslala je veliki konvoj s pojačanjem u provinciju Idlib. Prema lokalnim izvorima, pojačanja sirijske vojske došla su u jugoistok pokrajine. Među vojnom opremom raspoređenom u zoni borbenih djelovanja su i dodatni sustavi protuzračne obrane za borbu protiv bespilotnih letjelica turskih oružanih snaga. U možda najvažnijoj borbi, onoj na sirijskom nebu, sirijske snage, barem službeno, oborile su dva napadačka drona samo u posljednjih 12 sati. Jedan sinoć u pokušaju udara na područje Saraqiba, a drug danas oko podneva, na nebu iznad Nairaba, dok se turski dron približavao sirijskim položajima. S ova dva oborena drona se broj uništenih turskih bespilotnih zrakoplova popeo na 10. Podsjetimo da turska vojska ima ograničenu količinu napadačkih dronova i ovi gubici su vrlo ozbiljni.
Procjena daljnjeg razvoja situacije, mjesta i uloge Rusije je prilično složen posao.
Unatoč brojnim radikalnim izjavama nakon najnovije eskalacije, Rusija i dalje održava kontakte s Turskom, poslije s tom zemljom, a ruski brodovi nesmetano plove Bosporom do Tartusa. Osim toga, zrakoplovi ruskog vojnog transportnog zrakoplova kroz turski zračni prostor isporučuju vojnu opremu i osoblje u bazu Hmeymim. I konačno, turski predsjednik Erdogan će 5. ožujka doći u Moskvu kod Vladimira Putina, a ne obratno, kako se najavljivalo.
Međutim, ne može se reći da se sreća na bojnom polju smiješila „turskim partnerima“ Rusije.
“Potomci velikih osvajača”, kako turski novinari sebe nazivaju u turskim medijima, uspjeli su se staviti na čelo borbenih formacije terorističkih skupina i zaraditi izravni pogodak bombom FAB-500, koja je iznenada pala iz „neidentificiranog zrakoplova“. Turci su rekli da je bio sirijski. Sjećate se.
Podaci o turskim gubicima u ovoj epizodi variraju. Službeni podatak Turske je da su poginule 33 osobe, a neslužbeni više od 100. broj ozlijeđenih može biti 2 do 3 puta veći od ubijenih. Osim toga, budući da govorimo o središnjoj operativnoj skupini vojne kampanje koja je bila u tijeku, sigurno je bilo viših časnika među stradalima.
S obzirom na brojne žrtve u prethodnim topničkim i zračnim udarima na turske snage, može se procijeniti da je podrška teroristima u ovom trenutku Tursku koštala oko dvije stotine mrtvih i nekoliko stotina ranjenih. I ovdje govorimo o najmanjem mogućem broju žrtava. Stoga bi ukupni gubitak mogao doseći čak petsto ljudi. Osim toga, Turci i njihovi teroristi u Idlibu su izgubili nekoliko desetaka oklopnih vozila.
Što se tiče gubitaka terorista, mora se uzeti u obzir da se zračni napadi protiv njih intenzivno provode već mjesec dana i protiv njih djeluje gotovo sva raspoloživa artiljerija sirijske vojske. Frontalni napadi terorista, koji su se doslovno gurali prema linijama vladinih snaga pod jakom vatrom sirijske vojske u regiji Saraqib, doveli su do ogromnih gubitaka u ljudstvu tijekom posljednjih nekoliko dana, i to pod turskim vodstvom. Ukupni gubici terorista u borbama u veljači bi mogli doseći tisuću ljudi, a i ostali bi, s tako uspješnim vodstvom, mogli završiti isto.
Jedini uspjeh Turske je bila operacija, ograničena u opsegu, orijentalnog romantičnog naziva „Štit proljeća“. Lokalni napadi na sirijske jedinice provedeni su od 28. do 29. veljače koristeći bespilotne letjelice, ali se o tome uvelike pričalo u turskim medijima.
Ministar obrane Turske, general Hulusi Akar, došao je koordinirati rad nekoliko zrakoplova. Možda su zato ove akcije postale relativno uspješne. Procijenjeno je da je turskim udarima sirijska vojska mogla izgubiti do 50 komada vojne opreme i da je iz stroja izbačeno najviše nekoliko stotina vojnika, uključujući ranjene.
Uspjeh Turaka bio je kratkotrajan. 1. ožujka sirijski sustavi protuzračne obrane su pokrenuti djelomično, jer sustavi protuzračne obrane S-300PMU-2 još nisu korišteni. I već su desetkovali turske zračne snage, odnosno dronove.
Od 1. ožujka do sinoć je oboreno 6 bespilotnih zrakoplova, 4 Bayraktara TB2 i 2 najnovija udarna zrakoplova TAI Anka-S. To se dogodilo u prva 24 sata od objave da sirijsko nebo više nije sigurno za tursko zrakoplovstvo. Kasnije su oborena još dva napadačka drona, posljednji danas u podne, ali još nije priopćeno kojeg tipa.
Osim bespilotnih letjelica, Turci su „zatvaranja“ sirijskog neba koristili borbene zrakoplove F-16, koji su oborili dva sirijska Su-24. Sirijci su istog trenutka proglasili zonu zabrane leta nad Idlibom, a Rusi da njihove trupe ne mogu jamčiti sigurnost turskim zrakoplovima nad Sirijom.
Ta je izjava signal Turcima o mogućem jačanju sirijske protuzračne obrane na području Idliba, kao i da su turski zrakoplovi postali legitimna meta, budući da sirijski sustavi protuzračne obrane prethodno nisu korišteni protiv Turaka.
Dakle, unatoč velikim riječima i glasnim izjavama, tursko vodstvo nije poduzelo odlučne korake. Zaraćene strane, Turska i Sirija, razmjenjuju napade, ali Erdogan svakodnevno gubi vojnike u Idlibu.
S tim u vezi, ma kako to cinično zvučalo, vrijeme igra za Assada. Tijekom dugih godina rata su Sirijci navikli na žrtve, a sada je rat postao nacionalno-oslobodilačkog karaktera i sirijski vojnici znaju da se moraju boriti ili će Sirija biti okupirana.
Kod Turaka je situacija posve suprotna. Bilo koji veći, čak i jednokratni gubici, tursko društvo i vodstvo vode u histeriju, zbog čega i čujemo svakakve izjave iz Ankare. Turska nema stvarne političke ciljeve u Siriji, a turski narod moralno nije spreman beskrajno krvlju plaćati želje za osmanskom veličinom Erdogana i njegove svite.
Rusija se ovdje predstavlja kao posrednik, a ne kao strana u sukobu, što mnogi ne razumiju, iako ruski zrakoplovi pripremaju teren za napredovanje SAA, ruski i sirijski sustavi protuzračne obrane obaraju turske dronove, iako su sirijski zapravo bivši sovjetski, sada modernizirani od strane Rusije, a ruski specijalci i vojni savjetnici sa sirijskim kolegama vode kopnenu kampanju u Idlibu.
Stoga Turska i Rusija i dalje nisu stranke u sukobu, već „partneri“. Tako se Rusija nametnula kao jedina sila koja je sposobna riješiti trenutnu situaciju. Zbog toga Erdogan i odlazi u Moskvu.
I sve to se događa u vrijeme dok možemo reći da su Turska i Rusija zapravo u sukobu, stoga je trebala velika vještina za igrati ovu tešku geopolitičku partiju. Najlakše bi bilo, kako neki tvrde, da je Moskva poslala nekoliko Tupoljeva ili lansirala desetke krstarećih projektila, pobila dvije tri tisuće Turaka i sve bi bilo gotovo. Što bi bilo „gotovo“? Treba li uopće odgovarati na ovo pitanje?
Dakle, iako je uključena u sukob, baš kao i Turska, Rusija je uspjela zadržati ulogu posrednika s kredibilitetom. Gotovo svi sukobi na postsovjetskom prostoru razvijali su se po sličnom scenariju i Rusija i dalje obavlja posredničke funkcije u Pridnjestrovlju, Karabahu i Donbasu.
Ono što je novo u ovoj situaciji jest da Vladimir Putin neće primiti čelnika neke postsovjetske države koji ide u Moskvu da riješi svoje vojno-političke probleme, već predsjednika zemlje Bliskog istoka i članice NATO pakta s drugom najvećom vojskom saveza i stanovništvom od 83 milijuna ljudi.
U postsovjetskom prostoru je ta uloga Rusiji pripisivana na prirodan način kao najmoćnijoj državni od svih bivših sovjetskih republika. Sada Rusija, braneći Siriju, ali i svoje interese, ima sličan status u regiji Bliskog istoka, a to je ona geopolitička slagalica koju treba složiti, jer svaka budala na čelu države oružanim snagama kojima zapovijeda može dati naredbu da svu raspoloživu silu upotrijebe protiv aktera poput Erdogana. I što onda…?
