Dok su ga jugopartizani nasmrt udarali, fra Bernardin Sokol je uzviknuo: Živio Krist Kralj!
Samostani su nam kroz povijest oduzimani, rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. Ali mi smo uvijek iznova započinjali. Željeli smo po svaku cijenu opstati, jer smo to držali Božjom voljom, poručio je, na otoku Badiji pored Korčule, hercegovački provincijal dr. fra Miljenko Šteko
Fra Bernardina Sokola, mučenika iz redova naše Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, koji se 20. svibnja 1888. rodio u Kaštel Sućurcu, a kojeg su partizani 28. rujna 1944. odveli iz samostana na Badiji, ubili ga bez suđenja i tijelo mu bez glave bacili u naše plavo more, nikad nitko od subraće fratara nije zvao fra Bere. Očigledno je osporavateljima nakana bila da omalovaže velikog hrvatskoga glazbenika i skromnog redovnika, sina serafskog oca svetog Frane. No, nisu u tome uspjeli. Koliko god se trudili, Istina na kraju uvijek ispliva na vidjelo, pa tako i u ovoj kauzi.
Govori nam to dr. fra Bernardin Škunca iz iste zadarske provincije, dugogodišnji profesor na Teologiji u Splitu, posljednjih godina član poljudskog samostana svetog Ante, dan poslije žestokih kritika nekih ljevičarskih korifeja s otoka Korčule, koji su zamjerili hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović što je na blagdan Rana svetog Frane, na Badiji svečano otkrila Sokolovo poprsje, te istoimenu Galeriju u kojoj su u stalnom postavu djela Izvora Oreba i Emilije Karlavaris, akademskih kipara i slikara iz Vela Luke. Sve se ovo u čast fra Bernardina Sokola realiziralo zahvaljujući prije svega fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina.
Na svečani događaj koji se zbio u utorak 17. rujna 2019. osobito se naoštrio povjesničar i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina tvrdeći da predsjednica ne treba otkrivati bistu čovjeka koji je surađivao s okupatorima.
“Sve što su navedeni Markovina i neki drugi izjavili napravljeno je u montiranom stilu s ciljem da se uzornog franjevca, iskrenog domoljuba i velikoga glazbenika prikaže u ulozi kolaboracionista i kvislinga u ‘narodno oslobodilačkoj borbi’ komunističkih partizana. Nevjerojatna je činjenica da se – danas, u godini 2019. – postupa u ‘logici’ komunističke montaže kakvu znamo iz vremena kad su ti isti ‘osloboditelji’ ubijali ili lažno osuđivali prebrojne nevine ljude, od običnih građana do visokih intelektualaca, civilnih i kleričkih, koji su bili krivi samo s činjenice da su bili ponosni Hrvati i u velikom dijelu vjerni katolici.
Montirani proces uzoritom i blaženom kardinalu Alojziju Stepincu – naredbom druga Tita, jednog od deset najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva – paradigmatična je slika svih komunističkih užasa. Fra Bernardin Sokol je poput blaženog Stepinca i mnogih drugih doslovna preslika te paradigme, odnosno, na svojoj je koži osjetio posljedice užasnog dolaska komunista na vlast na našim prostorima”, kazao nam je predsjednik odbora za proslavu 130. obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola, održanu u svibnju 2018. u Splitu, Kaštel Sućurcu, Dubrovniku, Zagrebu, Orebiću i Korčuli.
Na znanstvenom skupu posvećenom Sokolu, obznanjeno je da je fra Bernardin kao skladatelj ostvario najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela, uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističe se sedam misa i trinaest angelusa, a i danas zvuče suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza. Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe “Pjevajte Gospodinu pjesmu novu”.
Međutim, svoga imenjaka, mučenika, dr. Škunca, ne vidi u prvom planu kao glazbenika: “Fra Bernardin Sokol bio je gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu”.
O Sokolovom mučeništvu posvjedočio je poslije jedan svjedok koji je rekao, da kad su franjevca jugokomunistički zločinci počeli tući – evidentno su ga udarali nasmrt – uzviknuo je Živio Krist Kralj! Malo nakon tih dana doznali su fratri da su mu tijelo našli u moru pod Orebićem. Tijelo ubijenog Sokola isplivalo je na obalu Pelješca blizu Orsana, na plažu Trstenica, gdje je kraj puta i pokopan, kod kuća s adresama Šetalište kneza Domagoja 47 i 49. Skupina ljudi koja ga je prepoznala, pokopala ga je u napušteno mitraljesko gnijezdo. Očevidac, onda još dječak, javno u televizijsku kameru je to izrekao na 68. obljetnicu njegove smrti, 28. rujna 2012.
O tome su svjedočili i franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu, pa tako i fra Vjekoslav Bonifačić, koji je ovako opisao Sokolovo mučeništvo:
“Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. Rekli su mu: ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati’. Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga, bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan.” Fratri su tek ove godine dobili suglasnost za iskapanje tijela na vrlo vjerojatnom lokalitetu.
I dok iskapanja još nisu ni započela, počela su okapanja oko Sokola nakon otkrivanja njegove biste na Badiji. A kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni kasnije pobili.
Član Provincije Svetog Jeronima, fra Stipe Nosić, iz samostana Male braće u Dubrovniku, kao odgovor Draganu Markovini kaže: “Fama da je Sokol izdao partizane Nijemcima, koju kao činjenicu preuzima Markovina, pobijena je još za života Sokola, jer se saznalo da je to učinio netko drugi. Mogao je gosp. Markovina navesti i knjigu partizanskog oficira Nikole Anića ‘Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja’. Knjiga 1. koju je uredio Nikola Tolja, i poslije smrti autora izdala Udruga antifašista u Dubrovniku 2013. Anićeva tvrdnja na str. 108. o prevoditelju, a time i Markovinova o ‘memoriji Korčule’ pada u vodu, kad se zna da je Sokol dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom”.
“U svom svojevrsnom oproštajnom pismu Sokol iznosi činjenicu da zna za tešku klevetu o izdaji partizana koju su ‘neslužbeni partizani u Korčulu bacili’, i iznosi predosjećaj da će ga partizani odvesti, mučiti i ubiti. Pismo je nastavio pisati i završio ga ‘na ime Marijino 12. rujna 1944.’. Tu iznosi podatak da se saznalo ‘da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…’. Po njega na Badiju nisu dakle došli zbog izdaje, nego zbog toga da ga ubiju.
Markovina spominje i franjevca Andra Vida Mihičića (1896. – 1992.), kao ‘priora’, koji je, po njemu, još od 1941. godine bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Mihičić ‘prior’ nije bio. S Badije je u partizane otišao 1944. nakon što je u tamošnjoj franjevačkoj gimnaziji predavao od 1933. do 1944. Ali, uvaženi pjesnik i znanstvenik Mihičić, za razliku od povjesničara Markovine nikada nije rekao da je Sokol izdao partizane, a imao je za to vremena od 1944. do 1992., kad je umro. A u vrijeme odvođenja Sokola gvardijan samostana na Badiji bio je fra Nikola Španjol.
Molim oprost od mučenika fra Bernardina Sokola što sam ga kao velikog glazbenika doveo u vezu s izjavama kvazi povjesničara Markovine. Usput rečeno, nitko ne priječi Markovini baviti se politikom, ali kad o povijesnim činjenicama govori, dobro bio bilo da ih provjeri. Možda je on s Korčule i možda ih zna, ali namjerno se služi lažima, kako bi njima zagadio javni prostor i time nešto za sebe dobio u politici.
Sokola, franjevca i velikoga hrvatskoga glazbenika nitko nije trebao ubiti zato što je Hrvat i zato što eventualno drukčije misli. Ali, očito ima još ljudi koji i u današnjoj hrvatskoj državi smiju javno izjaviti, kao što je misleći na Sokola u Korčuli rekla unuka ubojice: ‘ponosim se što mi je djed ubio ustašu’!”, zaključuje fra Stipe Nosić.
Ovo je ustvari trebala biti reportaža s Badije na kojoj je svoj govor, hercegovački provincijal dr. fra Miljenko Šteko počeo ovim riječima: “Dragi gosti i prijatelji! Ekscelencijo, predsjednice Republike Hrvatske! Poštovani umjetnici, dobrotvori ove galerije: Izvore Oreb i Emilija Karlavaris! Poštovani predstavnici svih razina vlasti! Draga braćo franjevci, na čelu s upraviteljem ovoga samostana! Dragi fra Jozo, začetniče i dovršitelju ove ideje!”.
No, stvari su krenule u drugom smjeru, zahvaljujući onima koji očito nemaju mirnu savjest kad se počne govoriti o “fra Berinom” mučeništvu. “Sokolova prolivena krv, utaknuta u ovo more, kazuje koliko nam je kroz turobnu povijest bilo teško opstati na ovome reljefu. Kroz mnoga stoljeća i desetljeća obespravljeni, proganjani, ubijani, zatirani. Samostani su nam kroz povijest oduzimani, rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. Ali mi smo uvijek iznova započinjali. Željeli smo po svaku cijenu opstati, jer smo to držali Božjom voljom.
Svaki je početak i slijed težak, ali i bogat. Oni su istovremeno sjećanje i obećanje. Sjećanje na sve naše prethodne početke i nade koje smo u njih polagali. Namjenski umiven ovaj prostor gdje smo motivirano okupljeni, jedan je od naših dragocjenih novih provincijskih početaka. Čitavi ovaj kompleks se zaista dograđuje, dotjeruje i uljepšava. A ponuđenom galerijom, kao što možete vidjeti, postaje još ljepši, ali i, čvrsto sam uvjeren, bogatiji obećanjem budućnosti za čitavi ovaj dragi kraj i njegove vrle žitelje”, poručio je s Badije provincijal Šteko.
A lijepo je bilo tu večer boraviti na otoku Badija, za koji je gradonačelnik Korčule Andrija Fabris, inače podrijetlom sa spomenutog Vrnika, kazao kako je samo Badija otok, a sve okolo su tek škoji, na što nije ništa prigovorio ni nazočni župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić. U programu u kojem je slikar Izvor Oreb govorio svoje stihove, prije svih one o tovarima, konferensu je vodila Lejdi Oreb, pjevali su mješovita klapa “Sveta Cecilija” iz Korčule i klapa “Korda” iz Lumbarde. O djelima umjetnika osvrt je dala Rada Dragojević Ćosović, viša kustosica Centra za kulturu Vela Luka.
Na kraju svega iz rodnog Kaštel Sućurca vijenac su uz bistu svoga zemljaka položili Milivoj Bratinčević i dr. Mihovil Biočić, dok su svome članu, hrvatskom mučeniku i glazbeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, u ime Provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, vijenac postavili fra Tomislav Šanko, zamjenik provincijala i fra Vito Smoljan, član dubrovačkog samostana.
Piše i snimio Ivan Ugrin
J.Matić i K.Lasić / Laudato TV / Misija SD
