Dnevnik jednog bauštelca: Mislio sam nikad neću…
Poštovani čitatelju, pred tobom je nova kolumna koju smo nazvali: Dnevnik jednog bauštelca. Znamo da će mnogima zapisi iz ovoga dnevnika biti poznati i bliski. Iako nam se čini da su “svi već otišli”, svakodnevno se susrećemo s pojedinačnim odlukama i odlascima mladih ljudi iz ove naše sredine na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju, Švicarsku…
Naš bauštelac je za svoju destinaciju odabrao Njemačku i grad Munchen, što nam se čini kao dobra referenca i najbliži opis onoga što bi uradio prosječni Duvnjak. Nadamo se da će vam ovaj dnevnik biti zanimljiv i da će te ga s radošću čekati i čitati. No, pogledajmo što naš bauštelac piše u svojoj prvoj priči.
Priča prva – Mislio sam nikad neću…
Nakon dugog razmišljanja i lomljenja, vaganja o prednostima i nedostacima prekida ustaljenog načina života i poslova koje sam radio posljednjih 15-ak godina, odlučio sam se otisnuti u Njemačku. Već od travnja sam počeo s ozbiljnim kalkulacijama, imao sam i neke pozive i ponude prijatelja i poznanika da krenem s njima. Odlagao sam s donošenjem odluke, ali sredinom ljeta sam ipak odlučio. Idem.
Prekrasan početak rujna u Tomislavgradu, ali napokon je došla i ta nedjelja i dan kada treba poći. Torbe su spremne. Odjeća za početak jeseni, odjeća za kraj jeseni, nešto radne robe i obuće. Naravno, odlazak s Ćićkom uz puno veselja u autobusu. Ovi oko mene su već stare kuke i od putovanja naprave pravi dernek. U jednu ruku to mi i odgovara. Manje se lomim i po njima vidim da nije tamo previše loše, kao što ni ovdje nije previše dobro.
Put protječe bez problema. Prijatelj me dočekuje u Munchenu i odvede me do stana u kojem ću boraviti u prvim danima. U biti, to je i najbitniji dio po dolasku. Kada riješite smještaj i imate nekoga tko će vam pomoći u prvim danima oko papirologije vaš dolazak izgleda sasvim u redu i čini se da sve ide „kao po loju“. Ovdje moram napisati: Andrijana i Tomo, hvala!
Već prvoga dana riješio sam prijavu boravka. Kažu da je to „najbitniji papir“. Prihvaćam i s prijateljem odlazim na njegovu bauštelu da vidim kako to izgleda i kako se radi na poslu koji nikada u životu ozbiljno nisam radio. Zapažam da je zahtijevno, da je kvadrat đava i da se uvijek nešto mora raditi. Ipak, ne čini mi se da će mi to biti problem.
Drugi dan dolazim u svoju novu firmu i prijavljujem se. Papirologija je opet završena jednostavno i zadužujem radnu odjeću. Svoju nisam trebao ni nositi! Poslije podne upoznajem kolonu s kojom ću raditi. Taj dan ne radim.
Treći dan po dolasku stižem na posao. Slušam, gledam, trudim se biti od koristi. Dvojica mojih kolega na ovoj baušteli su već dva tjedna i u ovome tjednu bi trebalo biti sve završeno. Puno je čišćenja i sklanjanja pa je to i puno posla za mene. Bože budi u pomoći!
Četvrti dan – rad u punom intenzitetu. Pored čišćenja bauštele malo sam filcao i gletao. Svladavam tehniku.
Peti dan – završena bauštela, sve počišćeno i sređeno. Premještaj na novu bauštelu, pripreme.
Subota radna ali skrećeno radno vrijeme. Poslije podne dolazak u stan i odmor. Večeras je kraći izlazak i moj prvi posjet Oktoberfestu. Valjda je i ta piva zaslužena. Većeg derneka ne vidjeh u životu! Jelo i piće je baš onako kako bi i trebalo biti. Sve je zaista skupo ali ne pretjerujemo.
U nedjelju rana misa i na ulicama Munchena sve u znaku Oktoberfesta. Poslijepodne druženje ispred zgrada u kojima stanujemo. Atmosfera opuštena i vrlo ugodna. Za neke je i sportsko popodne. Bitno je ne izgubiti pa makar i u stolnom tenisu.
Prvi tjedan boravka prošao bolje od očekivanoga. Nadam se da će zdravlje poslužiti i da ću izdržati sve napore tjedna koji slijedi. Nadam se i da će biti vremena i zapisati koji redak ili snimiti koju fotografiju. Al, đava je kvadrat, tko će ga znati.
Šaljem vam malo fotografija i snimaka s novoga radnog mjesta i događaja navedenih u dnevniku.
