Bošnjački lideri su nakon rata u Sarajevu i Teheranu krili i uništavali ratne protokole o suradnji na čijim je memorandumima pisalo “ISLAMSKA REPUBLIKA BIH!”

“Iranski dobrovoljci, za razliku od svih drugih koji su došli boriti se u BiH stihijski i neorganizirano, poštuju vlast u ovoj državi i dolaze u sklopu suradnje naše zemlje sa vlastima Bosne i Hercegovine”. Ovo su riječi jednog oficira Revolucionarne garde Irana sa kojim je potpisnik ovog serijala razgovarao u Zenici početkom 1993. godine. I, za razliku od mudžahedinskih desperadosa koji su iritantnim, zapuštenim izgledom, incidentnim ponašanjem i vjerskom isključivošću skretali na sebe pažnju i ulijevali strah, čak i Bošnjacima, ovaj je Iranac, očito iskusan i profesionalan vojnik djelovao, otmjeno, pristupačno i “uvojničeno”. Od njega sam prvi put čuo za postojanje kampova za obuku budućih vojnika Armije BiH u kojima se kao instruktori pojavljuju iranski oficiri Revolucinarne garde. Zanimljiva je bilo i njegova elaboracija prema kojoj se prvi put u Bosni i Herecegovini, nakon zločina nad njenim musimanskim stanovništvom, ujedinio cjelokupan islamski svijet, da nije bilo podjela među sunitima, koji pripadaju muslimani u BiH i šiita, čiji je globalni lider i zaštitnik Iran.

“FULL JACKET METAL” U DOBRINJI KOD VISOKOG

Dr. Ismet Kasumagić, jedan od istanutih članova Mladih Muslimana koji je, kako smo pisali u prošlom nastavku, putovao u Iran sa još četvoricom prijatelja početkom 1983. u svom dugačkom članku u glasilu Mladih Muslimana “Život i put Alija Izetbegović” (2009.) piše kako su tijekom proslave godišnjice Islamske revolucije na jednom mjestu bili okupljeni muslimani iz svih krajeva svijeta, bez obzira na meshebske i druge razlike. Svi su oni složno, piše Kasumagić, skandirali na ulicama Teherana “La šije, la sunije, wahda, wahda islamije”(“nema šijizma, nema sunizma, jedan je islam”)
Nedugo nakon susreta u Zenici, ovaj iranski oficir je zaustavljen i ubijen na punktu Hrvatskog vijeća odbrane u mjestu Ćatići kod Kaknja. Tvrdilo se tada da su ubojice znale u koga pucaju i da iranski oficir nije bio slučajna žrtva nasilja koje je tih nedjelja i mjeseci HVO prakticirao na brojnim punktovima i srednjoj Bosni. Spekuliralo se da je njegovu likvidaciju naručila jedna od brojnih frakcija unutar islamskih dobrovoljaca u srednjoj Bosni. Oružani obračuni tih frakcija, sa smrtnim posljedicama nisu bili rijetkost tijekom rata u BiH.

Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju 1993.godine nekolicina novinara među kojima i ovaj potpisnik pozvana je da prisustvuje promociji prve generacije “pitomaca” Armije BiH koji su obuku završili po “iranskom nastavno-naučnom programu”. Svečanost uz demonstriranje stečenih znanja i vojničkih vještina je održana u Dobrinji, izdvojenom i dobro osiguranom naselju u okolini Visokog. Cijeli višečasovni događaj bio je mješavina vjerskog obreda i demonstriranja vojnih vještina. Koliko s moglo primijetiti, domaćin i organizator manifestacije bio je Halid Čengić, šef Glavnog logističkog centra Armije BiH sa sjedištem u Visokom, otac Hasana Čengića, neformalnog ministra odbrane Bosne i Hercegovine. Uz predstavnike civilnog života Visokog i okolnih općina, cijeli je događaj okupio i impresivan broj predstavnika vjerskog života, učene su molitve, klanjalo se u čast nove generacije “bošnjačkih gazija”, “ratnika džihada”. Ukupno je u toj prvoj generaciji obuku završilo 150-200 polaznika, dobro obučenih i spremnih, kako je kazalo više domaćih i iranskih dužnosnika, civilnih, vojnih i vjerskih da se bore za Islam, svoju domovinu BiH, slobodu, suverenost i posebno vjerske vrijednosti u njoj. Ovaj novinar je nešto ranije sudjelovao u zeničkoj dvorani “Bilmište” smotri pripadnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH i razlika između vojno-vjerske parade u Dodbrinji i one u Zenici bila je ogromna. U predstavljanju mudžahadinskih boraca Sedme muslimanske više se radilo o prigodnom “sletu”, revijalnoj koeografsko-vjerskoj paradi, uz adekvatan muzičko-scenski mizanscen i ritualno “tekbiranje” dok su mladići, polaznici iranskog vojnog kampa demonstrirali rezultate ozbiljnog vojničkog drila i gotovo spartanske obuke kroz koje su prošli u organzaciji prekaljenih instruktora iz Irana . Iz ovog, kako je rečeno, ubrzanog i rigoroznog vojničkog kursa, koji me je podsjetio na slavni Kubrickov brutali militaristički film “Full Metal Jacket”, izlazili su vojnički dobro ustrojeni, obučeni i motivirani, ali i vjerski indoktrinirani pripadnici Armije BiH sa “iranskim certifikatom”.

U jesen 1993.godine izabrana je nova Vlada BiH na čijem se čelu našao Haris Silajdžić, dotadašnji ministar vanjskih poslova. Za ministra odbrane (funkciju koja je bila upražnjena nakon odlaska Jerke Doke u obećanu, a nikad realiziranu diplomatsku misiju) postavljen je Hamdija Hadžihasanović, javnosti malo poznati, ali u poslovnim krugovima izuzetno ugledni i cijenjeni privrednik. Hadžihasanović je bio dugogodišnji direktor “FAMOS” jedne od najvećih tvornica namjenske industrije u bivšoj Jugoslaviji koja je poslovala u čitavom svijetu, proizvodila i u najvećoj mjeri izvozila najširu paletu motora i drugih uređaja za vojnu mehanizaciju.
Mjesec-dva nakon imenovanja Silajdžićevog kabineta, vraćajući se iz srednje Bosne u Sarajevo, ovaj je novinar zajedno sa suputnicima, članovima vrha SDA i Armije BiH, Osmanom Brkom i Zijadom efendijom Ljevakovićem (pomoćnikom načelnika za moral i informiranje u Armiji BiH) kratko zadržao u GLOC-u u kancelariji Halida Hadžije Čegića. Čengić je na stolu držao nekoliko stranica “Oslobođenja”, telefeksom proslijeđenih iz opkoljenog Sarajeva, koje je objavilo intervju sa ministrom Hadžihasanovićem. “Šta ovaj priča…ko je njega postavio za ministra…kakve on reforme vojske i ministarstva najavljuje, ko je on uopće…” ružio je i negodovao Hadžija Čengić u jednom dahu, ne čekajući odgovore od svojih sugovornika. Shvatio sam  toliko da se neko nepoznat, nepoizvan, izvan kruga mladomuslinanske obiteljske kadrovske halke umiješao u poslove na kojeg su imali monopol i neograničen utjecaj.

Nekoliko mjeseci kasnije, ministar Hamdija Hadžihasanović je ovom novinaru pepričavao utiske sa razgovora sa svemoćnih logističkim šefom Halidom Čengićem, predratnim mlinarom iz Ustikoline, tokom posjete Gavnom logističkom centru u Visokom. “Obišao sam skladišta GLOC-a i suočio se sa potpunim haosom, neredom i šlamperajem. Oružje, municija, vojna oprema, ono šo se zove MTS, … bilo su uskladišteni nestručno, bez reda, na kamari, zbrda-zdola, nije postojala evidencija, sve knjige su bile neuredne, ako ih je uopće bilo. Kada sam gospodinu Čengiću iznio ove svoje primjedbe, zahtijevajući da ih prihvati sugestije, on me pogledao sa nevjericom i i rekao: “Znaš šta, ministre, ja se nisam složio sa tvojim izborom, niti se slažem sa tvojim primjedbama. Ti radi svoj posao, ja ću svoj, pa ćemo vidjeti ko će duže izdržati”.

VELIKI TRANSPORT, IRAN, ZAGREB, BIH, SAD

Ovo je neophodno napomenuti jer se događaj odvijao neposredno uoči posjete Iranu ministra Hadžihasanovića i delegacije Ministarstva odbrane BiH u proljeće 1994.godine. Do odlaska u Iran je došlo neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma koji je okončao sukob Armije BiH i Hrvatskog Vijeća Odbrane, uspostavio Federaciji BiH i značajno promijenio dotadašnji odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, posebno njenoj prometnoj i logističkoj izoliranosti. Hrvatska je i prije imala ponudu/molbu vlasti iz Sarajeva, s jedne, te Irana , s druge strane, da se preko njene teritorije doprema iranska vojna pomoć Armiji BiH, ali je sve do formiranja Federacije BiH pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, i okončanja sukoba Armije BiH i HVO, takva ponuda odbacivana. Treba, također, imati na umu činjenicu da je u prvim godinama 90-ih, dakle tijekom rata u Hrvatskoj i BiH, veleposlanik Hrvatske u Iranu bio profesor dr. Osman Muftić, zagrebački Hrvat islamske vjerpispovijesti, koji je bio i ministar u prvoj demokratskoj Vladi Hrvatske, predvođenoj Stipom Mesićem, a kasnije njegovim nasljednikom Josipom Manolićem. Muftić je bio i punac Tomislava Karamarka, mladog i perspektivnog zagrebačkog policajca koji će kasnije ostvariti veliku karijeru, postati i predsjednik HDZ-a Hrvatske i biti na kraju bio prisiljen na povlačenje nakon korupcijske afere u čijem je središtu bila njegova druga supruga.

U Iranu je, u isto vrijeme kada i Muftić, ambasador Bosne i Hercegovine bio Omer Behmen, jedan od osnivača Strane demokratske akcije i njen potpredjednik. Behmen, je, kako je prethodno navedeno, bio vođa delegacije muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran. Po svemu sudeći, su upravo Behmen i Muftić bili ti koji su zajednički posredovali između Irana i Hrvatske prilikom pregovora o dopremi iranskog oružja Armiji BiH. Naravno da je za takvu, sigurnosno i geopolitčki delikatnu operaciju bila neophodna suglasnost Sjedinjenih Američkih Država, čiji se negativan, pa i neprijateljski odnos prema Iranu nije mijenjao još od Islamske revolucije i svrgavanja sa vlasti njihovog namještenika Šaha Reze Pahlavija. Prema svjedočenju tadašnjeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj Petera Galbraitha, uloga njegove zemlje u ovom događaju bila je, kratko rečeno, “neutralna”, opredijelili su se da ne ne ometaju, ali ni da, osobito ne javno, podržavaju transport oružja na relacija Iran-Hrvatska- Bosna i Hercegovina. Kako je kongresmenima krajem 1995.godine objasnio ambasador Galbraith, na direktno pitanje Franje Tuđmana i ministra odbrane Gojka Šuška kakav je stav američke administracije prema ovom transportu, on je odgovorio da SAD “nemaju stav o ovom pitanju”.

“Hrvatski lideri su to razumjeli kao znak da ćemo se mi držati po strani, da ćemo zažmuriti  i nećemo ometati taj posao”, kazao je on. Američki ambasador je objasnio da je Hrvatska bila zainteresirana za transport oružja iz Irana u BiH zato što je prema dogovoru koji je postignut sa bošnjačkim liderima trećina oružja koja iz Irana je trebala stići na zagrebački aerodrom trebala ostati u Hrvatskoj kao donacija njenoj vojsci i policiji.

Ministru Hamdiji Hadžihasonoviću su se tijekom službene posjete Ministarstvu  odbrane Irana u proljeće 1994. godine pridružili neki od najmoćnijih ljudi logističke mreže Armije BiH i članovi vrha Stranke demokratske akcije. Na njegovo pitanje kako da ih predstavi kod domaćina, budući da nisu pripadali oficijelnom dijelu  delegacije BiH, jedan od njih mu je ironično odgovorio: “Vodi ti, ministre, računa kako ćeš sebe predstaviti, nas ovdje ne treba ni predstavljati, svi nas jako dobro znaju”. Delegacija Ministarstva odbrane BiH je sa iranskim domaćinom trebala potpisati protkol o vojno-tehničkoj suradnji, zapravo proširiti prvobitni protokol kojeg je dvije godine ranije, početkom  1991.godine u Iranu potpisao Alija Izetbegović. Protokol je obuhvatao mnoge aspekte suradnje, a najvažija je svakako bila isporuka velikih količina oružja, municije i vojne opreme za koju je već postojala prećutna suglasnost SAD i izravna dozvola  Hrvatske da će biti stavljena na raspolaganje Armiji Bosne i Hercegovine.

KAKO JE U IRANU BIH POSTALA “ISLAMSKA REPUBLIKA”

Problem je nastao kada je uočeno da na u zaglavlju službenog memorandumu na kojem je bi sačinjen protokol piše da su njegove potpisnice “Islamska Republika Iran i Islamska Republika Bosna i Hercegovina”. Ministar odbrane BiH Hadžihasanović obio je staviti svoj potpis na taj dokument i tražio je da se oko toga konsultira sa predsjednikom Vlade Silajdžićem, koji mu je, navodno, poručio da je to vjerovatno tehnička pogreška domaćina, u suštini nebitna formalnost.  Najvažnije od svega je da se obaveze iz tog protokala što prije počnu implementirati, odnosno da se on potpiše kako bi vojna pomoć iz Irana što prije počela  stizati u Bosnu i Herecgovinu. Ministar odbrane  mu je, kako je kasnije govorio, odgovorio da nema ništa protiv da se BiH proglasi islamskom državom, ako je to moguće, ali da on u takvoj državi ne bi pristao biti ministar, pa vjerovatno ni živjeti u noj. Uglavnom, nekoliko nedjelja nakon povratka iz Irana ministar odbrane Hadžihasanović je podnio neopozivu ostavku. Kontrolu nad Minisatrstvom je  preuzeo njegov zamjenik Muhamed Lemeš, provjereni kadar logističarskog kartela iz Visokog, obitelji Čengić i njegovih suradnika. Nedugo nakon što je napustio Vladu BiH bivši ministar Hadžihasanović je svoje nedugo , ali intenzivno iskustvo o suradnji ne samo sa Iranom, nego i drugim islamskim zemljama, formalnim i neformalnim organizacijama, sažeo u  preciznu i dugoročno  proročansku konstataciju. “Sve je to, ta pomoć koja nam dolazi i koja nam je neophodno da se odbranimo i preživimo, u redu, ali moramo znati da se radi o poslovanju koje i privrednici zovemo kupovina sa odgođenim plaćanjem,. Nema tu ništa besplatno, sve ćemo mi to kad-tad morati platiti i vratiti, ovako, ili onako. Parama zadugo nećemo biti u prilici, ali zato hoćemo brojnim drugim ustupcima prema tim prijateljskim zemljama, pa i Iranu, poput ideoloških, obavještajnih, kululturoških, poslovnih ustupaka i koncesija…”

Piše: SENAD AVDIĆ / SB