Arsen Dedić bio je prorok: svi smo završili kao Howard Hughes, u tjeskobi i samoizolaciji, ali su nam barem ruke oprane
Živimo u eri karantena i samoizolacije, opsesivnih dezinfekcija, izbjegavanja rukovanja i histeričnoga trljanja dlanova vodom i sapunom.
Epoha je svemirskih skafandera, zaštitnih maski, zatvorenih srca i zaključanih vrata u kojoj se sa životom sve češće opći preko advokata. I modernih automata.
Kad bi se trebao imenovati amblematski lik histeričnoga korona-vremena i dežurni maneken recentnih zdravstvenih psihoza i socijalnih paranoja, najidealniji bi bio čovjek koji je umro još 1976. godine – ekscentrični američki bogataš, zrakoplovac i filmski producent Howard Hughes.
Planetarno su poznate, ekranizirane i opjevane njegove antologijske fobije od zaraza i virusa. Bio je poznat po izjavi da može kupiti bilo kojega čovjeka na svijetu, ali mu sva njegova moć nije pomogla u suočavanju sa samim sobom.
Još potkraj Drugoga svjetskog rata počeo se iracionalno plašiti svih vrsta infekcija, što su vjerojatno potencirali valium i codeine, sredstva protiv bolova koja je uzimao kako bi sanirao ozljede zadobivene rušenjem aviona.
U takvom mentalnom stanju napravio je jedan od svojih najvećih vizionarskih promašaja: Spruce Goose, najveći svjetski hidroavion napravljen od smrekinog drveta, koji je tek jedan jedini put uspio poletjeti.
Kombinacije lijekova, opsesivnog inovatorstva i žongliranja s brojnim ljubavnicama, Hughesa su dovele do živčanog sloma i samoproglašene karantene.
Kao čovjek ispred svog vremena, u apartmanu hotela na Beverly Hillsu formirao je još u pedesetima svoju osobnu “Zonu bez klica”. U njoj je znao mjesecima boraviti potpuno gol, sjedeći u bijelom kožnom naslonjaču i danomice gledajući filmove. Od svih koji su s njime dolazili u kontakt zahtijevao je da nose sterilizirane bijele rukavice, a hotelska posluga nijednu stvar u okruženju nije smjela dotaknuti nikako drugačije osim preko ubrusa.
Bio je Hughes i svojevrsni Milijan Brkić svoga vremena: razvio je složen sistem špijuniranja i uhođenja ljubavnica i hollywoodskih diva koje su mu se sviđale, te ih je kako bi saznao “ima li intime” prisluškivao uz pomoć onodobnih vargi.
Nakon smrti, u ostavštini su mu pronašli kilograme transkripata telefonskih razgovora i korespondencije nekoliko desetaka žena.
Hughes je bio opsjednut letenjem i u zraku je ostvarivao svoje najbolje izdanje: od unapređenja letačkih svojstava zrakoplova onoga doba, izuma pilotske maske s kisikom, pa do tehničkih inovacija koje je patentirao snimajući preskupe filmske spektakle s prizorima zračnih bitaka.
Avionima je na probnim letovima uvijek upravljao sam, dokazujući kako je najbolji pilot na svijetu. Zadnje godine života proveo je lutajući globusom skrivena identiteta i odsjedajući u luksuznim hotelima čije bi sobe prethodno pomno sterilizirali njegovi pomoćnici. Putovao je isključivo automobilom zavarenih prozora, u koji je dao ugraditi specijalne filtere zraka koji su u kabini zauzimali više mjesta od motora.
“Bez straha od munjom razderanog neba, a nemoćan protiv klica i ameba…”, opisao je ovoga povijesnoga ambasadora našega apokaliptičnog vremena besmrtni Arsen Dedić u svom klasiku “Završit ću kao Howard Hughes”.
Bard naše šansone izbjegao je tu pogibelj, ali mi smo je, čini se, dočekali. Svi smo, deboto, završili kao Hughes: u tjeskobi, izolaciji, strahu od drugih ljudi, puni neprijateljskog stava jedni prema drugima, a bez imuniteta spram nevidljiva neprijatelja.
Slobodna Dalmacija
