Župna crkva sv. Ante Padovanskog u Grabovci proslavila 53. obljetnicu posvete
Valja se uvijek “sjetiti svoje zavičajne crkve, a opet posebno o nekim blagdanima, među kojima je i ovaj posvete hrama Božjega. Oni odseljeni također trebaju misliti na ovu svoju crkvu i pripomoći joj da uvijek blista, da trajno bude znak naše vjere, nade i ljubavi gdje god da jesmo.”
Župna zajednica u Grabovici proslavila je 30. studenoga 2015. na spomendan apostola Isusa Krista sv. Andrije 53. obljetnicu posvete svoje župne crkve sv. Ante Padovanskog.
Piše: don Ilija Drmić
Misno slavlje predvodio je kapelan u Bukovici fra Petar Drmić, rodom iz sela Dobrića koje je u sastavu ove župe, a u koncelebraciji su bili uza novoga župnika don Blaža Ivandu, rodom iz Vinice, sljedeći svećenici: don Ante Čipčić, fra Gabrijel Mioč u ime dekana i seoničkoga župnika fra Vinka Kurevije, don Ante Ivančić Rimski, don Ante Ivančić Bikić, don Luka Mamić, don Bariša Čarapina, don Ivan Bebek, don Ilija Drmić, te p. Jakov Kuharić i brat Vlado Vuković iz Karmela sv. Ilije. Prije svete Mise i za vrijeme Mise ispovijedao je don Mijo Klarić. Propovjednik je vrlo lijepo opisao ovaj događaj koji se zbio u vrijeme biskupa Petra Čule (biskup: 1942.-1980.) i župnika don Andrije Iličića (župnik: 1958.-1968.) upravo na blagdan sv. Andrije Godine Gospodnje 1962., o čemu svjedoči lijepo ispisana povelja u sakristiji posvećene crkve. Potom je govorio o ulozi crkve građevine u životu vjernika, koja ih najprije opominje na život u Bogu i s Bogom, poziva po svećenicima na vjerničko, sakramentalno i molitveno objedinjenje s cijelom živom Crkvom diljem svijeta. Ona je mjesto molitve i duhovnoga života u ovome svijetu. U ovoj crkvi mnogi su se preporodili u sakramentu krštenja, kao i u ostalim sakramentima, dobili su milost Božju za ostvarenje osobnoga i obiteljskoga života koji je veoma zahtjevan i traži duhovno uzdizanje. Stoga se valja uvijek sjetiti svoje zavičajne crkve, a opet posebno o nekim blagdanima, među kojima je i ovaj posvete hrama Božjega. Oni odseljeni također trebaju misliti na ovu svoju crkvu i pripomoći joj da uvijek blista, da trajno bude znak naše vjere, nade i ljubavi gdje god da jesmo.
Pjevanje sa sviranjem za vrijeme ovoga misnoga slavlja predvodio je župnik don Blaž, a skupa sa Župnim zborom pjevali su i svećenici, te time doprinijeli još većem doživljaju Božje prisutnosti u ovoj posvećenoj crkvi sv. Ante. Posljednjih godina nastavilo se smanjivanje žitelja buškoblatskog kraja zbog seobe i odlaska na rad u inozemstvo, zatim većega umiranja od rađanja, što ovoga puta posebno mislimo na župe Sv. Ante u Grabovici, osnovana 1831. god., od čijeg dijela je nastala župa Uznesenja Marijina na nebo u Prisoju 1922. god., te župu Rođenja Marijina u Vinici, utemeljena 1886. god., od koje je odcijepljena župa Sv. Franje u Rašeljkama 1934. god., a mislimo i na Samostan – Duhovni centar Karmel sv. Ilije s crkvom sv. Ilije Proroka, zaštitnika Bosne i Hercegovine, što ih je na Buškom jezeru, župa Grabovica, izgradila Hrvatska karmelska provincija svetoga oca Josipa sa sjedištem u Zagrebu. Posveta oltara, blagoslov crkve, samostana i Duhovnoga centra zbili su se na blagdan sv. Ilije 20. srpnja 2006.
Unatoč svemu tome u ovome povijesno vrlo bogatom kraju lijepo je živjeti i raditi po uzoru na one drage pređe koji su također bili nošeni velikim životnim idealima i uspjeli su roditi nas, koji smo na starim temeljima podigli udobne kuće što odolijevaju jakim ovdašnjim burama i snjegovima, kao i one koji su savili svoja obiteljska gnijezda u nekim drugim krajevima koji su prostorno udaljeniji od ovoga rodnoga zavičajnoga k/raja, ali nisu nimalo odmaknuti u srcu i mislima, te svekolikoj pomoći da stari dobri i dragi kraj preživi sve krize i nastavi se opet normalno razvijati pod zaštitom naših svetaca, Božjih miljenika i naših uzora. Sve nas na to obvezuje, a groblja napose, jer u njima počivaju oni koji su nas rodili i odgojili, te u život uputili, a iza sebe ostavili one zgrade i crkve koje su i njima bile nadahnućem za ostvaraj svih životnih ciljeva.
Sada je i prilika da se ukratko spomenemo samo djelića naše povijesti, koju trajno obnavljamo u svojim mislima, a posebno kada slavimo sv. Antu i posvetu crkve na blagdan sv. Andrije. Kapelanija Grabovica osamostalila se 8. svibnja 1831. god., a na rang župe podignuo ju je 17. prosinca 1838. Još postoje ostaci stare crkve Uznesenja Marijina i župni dvor s natpisom: “Pomoći Boga i puka ovog/ domorodac domorodcim/ bez druge pomoći/ ovu/ kuću iz temelja uzdiže/ o. fr. Stipo Vuletić, zp. G.G. – 1868./ Ps OE JV.“ Župa je 1833. god. brojila u 126 obitelji 1254 župljana, koji su obitavali sela uokrušce tadašnjega Buškoga blata. Graditelj župnoga dvora bio je iz Kazaginca, a broj sadašnjih žitelja uokrušce današnjega Buškoga jezera još uvijek je veći od onoga broja iz 1833. god., od kojega se tijekom vrlo nenaklone povijesti rođeno mnogo vjernika i Hrvata koji su u Zagrebu, Osijeku, Đakovu, Bjelovaru, Splitu, jednostavnije rečeno diljem Hrvatske, a ima ih i po svijetu diljem Europe, Amerike, Australije, Kanade.
Kada je stara crkva u Gornjoj Grabovici zatvorena 14. veljače 1912. zbog opasnosti od rušenja, otpočeta je gradnja nove župne nove crkve, odnosno sadašnje. Gradnja je trajala od 1912. god., ne računajući nekoliko pripremnih godina za dobivanje dozvole i nacrta, pa do 1916. god. Pripremne poslove obavljali su fra Damjan Gadža (župnik: 1907.-1909.) rodom iz Dobrića, fra Ante Sladoje Šola (1909.-1910.) iz Grabovice i fra Stanko Kraljević (župnik: 1910.-1920.) iz Mokroga kod Širokoga Brijega, koji ju je dovršio s pukom. Župni dvor gradili su s narodom od 1917. do 1924. fra Stanko Kraljević, fra Klemo Doko (župnik: 1920.-1924.) i fra Gojko Penavić (1924.-1925.). Dogradnje i crkve i župnoga dvora bilo je i prije Drugoga svjetskog rata i poslije njega sve do naših dana, čemu svjedoči i posveta ovoga hrama, što znači da je 1962. god. crkva dovršena u svojim osnovnim obrisima, a ukrašavanja mogu stalno trajati.
Današnja svečanost probudila je slavne uspomene u svima prisutnima na ovu našu grabovičku ljepoticu čiju ulogu nitko ne bi smio zaboraviti ni u najvećim trkama po ovome velikom svijetu, kao ni to da se u njoj poklonimo svome Bogu u znak da volimo njega i sve ono što je naš narod s njime sagradio.
