Živana Sabljić iz Drvara: „Važno je govoriti istinu, a mi imamo tri istine. Dok god ne budemo imali jednu istinu, nećemo ići naprijed”
Drvarčanka Živana Sabljić sa tugom se prisjeća dana kada je prije 25 godina, kada je sa naramkom stvari morala napustiti svoj dom, spašavajući svoj život i živote svoje djece.
Živana je 1995. godine sa 37 godina morala da napusti svoj dom. Taj dan joj je u potpunosti promijenio život, a posljedice toga živi i osjeća i danas.
Živana kaže da sve osobe koje su prošle rat nose sa sobom posljedice.
„Nismo mi bili ranjeni, ali izašli smo iz toga kao neki drugi ljudi. Kao što nisam razumjela da nas neko progoni, tako nisam razumjela, a ne razumijem ni dan danas, ni kada se drugi narodi progone. Ne želim ni jednom svojoj izjavom da dam odobrenje bilo kojem zločinu koji se dešavao u BiH. Uvijek sam protiv toga i protiv svake nesreće koju je i jedan čovjek, bez obzira na vjeru i naciju, doživio. Naravno da nas ovaj dan prije 25 godina promijenio. U momentu ostanete bez svega, niste nigdje. Kada se čovjeku desi tako nešto, on ostane sam. Ljudi kažu prihvatio nas je ovaj ili onaj, ali niko nas nije prihvatio. I da nam je bilo prelijepo tu gdje smo došli, prekinut nam je život“, rekla je Živana za BUKU.
Ona dodaje da čovjek nije biljka, a “i kupus kad se presađuje, neki se primi, a neki ne”. Živana kaže da se ona “nije primila”, ni u Beogradu, ni u Banjaluci.
„Meni su korijeni ostali ovdje i moja želja za povratkom je bila izuzetno velika. Ja sam se već 1999. godine vratila u svoj grad, mada mi je kuća bila zauzeta. Dvije godine prolazila sam pored svoje kuće, svakodnevno doživljavajući čuđenje kako neko može da bude u mojoj kući, a ja prolazim pored nje. To je nešto što ja ni danas ne mogu da razumijem. Tada je došlo do raspada mnogih porodica. Mnogi ljudi su doživjeli lične tragedije, porodične tragedije. U nekoj trci da preživimo, izgubili smo nešto osnovno, izgubili smo možda nešto ljudsko“, ističe Živana i dodaje da se to reflektuje i u prvom gradu povratka u BiH, Drvaru, kroz ponašanje ljudi i ništa nije kao što je bilo.
„Bila sam u toj koloni kada je izgorio žuti fićo, sjećam se žutog fiće i da je tu nastradala četveročlana porodica. Ja sam bila sedmi auto od šlepera koji je granatiran. Sjećam se da je muž legao na moju djecu i djecu moje sestre da ih zaštiti. Mi se nismo imali sa čim zaštititi. To je bila kolona tuge. Slaviti i likovati nad tom kolonom mogu samo neljudi. Ja ne znam čemu slavlje, samo slavlje. Nespojivo mi je sa ljudskim umom da toliku tragediju jednog naroda slavi drugi narod“, ističe Živana.
Prisjećajući se tragedije koju je doživjela, Živana kaže da su njene misli samo bile usmjerene na kuću i Drvar.
„Sve mi je bilo teret. Čak su mi i sopstvena djeca postala teret. Nalazite se u situaciju da djecu i roditelje morate izvući iz tih dešavanja. Ja sam tada imala 37 godina, možda i nezrela i nedovoljno jaka da se sa svim tim suočim. Moj prvi dolazak u Drvar bio je krijući se od ukućana, niko od mojih nije znao da sam ja otišla u Drvar. To je nešto što vas je vuklo. U Drvaru sam vidjela izuzetno zelenu travu i plavo nebo kao nikad u životu. To je nešto što ja u životu nisam vidjela do tog prvog dana u Drvaru. Nas četiri žene smo prve došle da vidimo svoj grad, krijući se od svih. Da li je to bilo razumno u tom momentu, vjerovatno nije. Svi mi osjećamo užasne posljedice zbog svega toga“, istakla je Živana.
Ona kaže da je sa porodicom otišla u Beograd, ali da nije htjela da živi u kući koju je neko napustio kao što je ona napustia svoj dom.
„Kada sam počela raditi na zemunskoj pijaci, čovjek iz Beograda rekao mi je: ‘Draga gospođo, šta smo mi dočekali? Mi mrzimo vas što ste došli, smatramo da nam smetate. A vi mrzite nas što vam ne pomognemo, a niti imamo mi odakle, niti vi imate gdje’. To mi je nešto najživotnije što mi je neko rekao. Svi mi kažemo ‘majka Srbija’, ma, ljudi moji, niko nas nije dočekao široke ruke. I danas se prave vicevi na račun Drvarčana i Glamočaka tu u Banjaluci. Svaki grad je izgubio svoju dušu. Nije Drvar što je bio, nije ni Banjaluka više što je bila, nije ni Sarajevo više što je bilo“, kaže Živana.
Živana ističe da je jako važno suočiti se sa onim što se desilo da buduće generacije ne bi napravile iste greške.
„Važno je govoriti istinu, a mi imamo tri istine. Dok god ne budemo imali jednu istinu, nećemo ići naprijed. Tri su istine i svako ima svoju istinu, a ja vidim jednu istinu, a to je da su sva tri naroda izuzetno teško pogođena i da smo izgubili možda najviše ljudskosti“, kaže na kraju razgovora Drvarčanka Živana Sabljić, koja u svom gradu živi i dan danas.
