Željko Krnjeval i pokladni dani u Sarajevu

Prošlotjednim spaljivanjem Marka Krnjevala završeni su Pokladni dani. Ali, samo u Trebižatu kod Čapljine. Jer, karneval se nastavljaju i to tamo gdje mu mjesto nije; Samo što je, naime, trebižatski Krnjo glavom platio na za njega uvijek vrućem hercegovačkom terenu, njegova je agonija nastavljena u Sarajevu. Iz europskoga Jeruzalema stiže, evo, šokantna vijest – Željko Komšić više nije raja! Izgorio je, da budem precizniji.

Zanimljivo, baš novine koji su se zgražale nad čapljinskom zajebancijom, naložile su mu lomaču za koju je ona čapljinska – mićkin dim; Tamo (relativno) daleko planuo je za tili čas, a ovdje će tinjati tko zna koliko. Jer kad mali zmaj hukne i vatru sukne, traje to. Goriš a ne možeš izgorjeti. (Ili, da budem jasan čitateljima sa srpskog govornog područja, živ klan nedoklan!). Zna to, uostalom, i povremeni Ljiljanov jaran Bakir Izetbegović, koji je trenutačno amnestiran, pa je, evo, bivši Avazov višestruki junak (ili što već) dana, dobrodošla zamjena.

Ašikovanje

Komšićeva politika piškit ću-kakit ću glede (ne)ulaska u koaliciju s „nacionalističkim strankama“, s SDA-om ponajprije, bolje je poznavatelje lika i djela toga kroničnog pehlivana posjetila na dane kada je podnosio ostavku na sve dužnosti u SDP-u, pa se onda, na nagovor svoga političkoga oca Zlatka Lagumdžije, skrušeno vraćao pod njegov šinjel… usprkos tomu što je javno obznanio kako (više) ne može trpjeti da ga se, iako je prvi ispod Zlatka, ništa ne pita. No, onda mu je Profesor održao roditeljski u četiri oka, pa se taj esdepeovski fikus predomislio. „Ići ću dokraja i kandidirat ću se za predsjednika SDP-a na idućem kongresu, mada mi to nije bila nakana“, ispalio je najavljujući „unutarnje reforme“.

Nezaboravna je i faza iz političkom životu toga od Bošnjaka umalo opjevanoga gazije kada je s živopisnim i sad, evo, već gotovo – Bogu hvala! –  zaboravljenim bošnjačkim Mirkom i Slavkom, Profesorovim pionirima Suljagićem i Bajrovićem, tikve sadio. A onda su tikve pukle, pa su jedni druge, naročito, doduše, srebreničkog prevoditelja slali na pregled glave.  Ili kada se drugarski grlio s Nerminom Nikšićem i naviještao monolitnu ljevicu „koja jedina može spasiti Bosnu i Hercegovinu od nacionalista svih boja“. Kako trenutačno stvari glede boja stoje, baš je crvena nešto „pustila“, izblijedjela te nezaustavljivo vuče ka zelenoj. U posljednje vrijeme.

Aktualno Krnjino ašikovanje s Bakirom Izetbegovićem, koje je, u biti, i potpuno očekivano slijedom toga da su hodže na džumama dijelili naputke kako „našega Željka“ treba podržati da ne pobijedi onaj ustaša, ne bi ga vjerojatno anatemirala u ovolikoj mjeri e da nije udario na onoga – rekao bi ex-reis – koji nije kakav musliman, ali zna s parama. I s novinama – također. Naime, i Radončić flertuje s Bakirom; Duga je to veza i vrlo uzbudljiva. Fatalna, povremeno. Ili si prijete, ili se svađaju, ili je jedan (zna se zasad koji) iza rešetaka, ili su zajedno u vlasti. Što je, je li, tipično za duge, a strastvene veze.

Padaju maske

Trenutačno je, međutim riječ o ljubavnome trokutu. Koji se po pravilu prometne u – Bermudski. A kako je Komšić iz stare katoličke kuće, švalerancija mu nikako nije imanentna. A i Radončić je, mada se na prvi pogled ne bi reklo, jedan konzervativan tip. I on hoće Izetbegovića II. samo za sebe. Dobro, ovi inovjernici Dodik i Čović se ne računaju. Nužda Boga ne moli. Sve u svemu, usred sad već gotovo izvjesnog rasapa u tzv. Bh bloku, tragični junak čapljinskoga karnevala promovirao je maškare i tamo gdje se tako divno susreću Istok i Zapad.

„Kao što sam već nekoliko puta naglasio, moglo bi se dogoditi da Bh. Blok postane sredstvo koje će Radončiću i Kukiću omogućiti da uđu u vlast. Zapravo, to se već događa. Očekujem sada da se postroji streljački vod Radončićevih intelektualnih maškara koji će javnosti davati objašnjenja o tome kako mi pod svaku cijenu moramo ostati u opoziciji, a da bi SBB trebao ući u vlast. Odnosno, patriotizam i obrana države za Bh. blok su tabu tema, dok je to, izgleda, prema mišljenju jednog državnički nesenzibiliziranog dijela Bh. Bloka, rezervirano, zamislite, SBB, iako ta stranka nema nikakav politički kapacitet za to. Pa pogledajte samo taj mizerni broj glasova koji je dobio njihov lider“, okrenuo je zlatni ljiljan mitraljez ka tornju. K’o nekad ka Mostaru. Zapadnom, doduše.

A onda su počele maškare, jer visoka je Toranj meta, čak i za trostrukog našeg predsjednika. Zapravo, javila se Komšiću – sad zasad – jedna maškara. Nedžad Latić, koji je biranim riječima, kako samo on to zna, poručio da će ga zapamtiti. S nostalgijom se taj, kazao bi Avaz, neovisni intelektualac i publicist, sjeća dana kada je tome divjunaku prilazio s poštovanjem. Štoviše prilazio mu je, po osobnome priznanju, ljudski. Usprkos čak i tomu što je još davno pošteno priznao kako mu je bliži musliman iz Malezije nego Srbin ili Hrvat iz Bosne. Ukratko, Željko mu je bio k’o da je iz Kuala Lumpura, a ne iz Hrasnog.

Pozdrav Trebižatu!

Nije ta, inače, samoprepoznana „Radončićeva intelektualna maškara“ pokazivala ljudskost zbog Komšićeve politike, nego, veli, zbog njegova patriotizma. No, sad mu je puknuo film, pa, evo, s nestrpljenjem čekam vidjeti kako će ga to Patriota zapamtiti. Moja znatiželja, dakako, nije ništa manja ni glede ostalih Tornju bliskih maškara. Dobro informirani tvrde kako će Komšić (dobro) zapamtiti i Envera Kazaza. A možda i Nermina Nikšića.

Dirljivo mi je, uz sve ino, i to kako je Najutjecajniji, nakon prvotnoga zgražanja, zapravo dao potporu trebižatskim zajebantima i ovjerio njihova trojanskog konja. „Nevješto pokušavajući da prikrije ljutnju što je reflektor javnosti usmjeren na njihovu dvoličnu igru i opći utisak da su oni svojevrsni trojanski konj SDA u opozicionim redovima, Komšić i Demokratska fronta idu toliko daleko da se pojavljuju u ulozi velikog brata – urednika i cenzora u medijima“, riga mali zmaj vatru po tome probosancu i Fronti mu, zbog toga što su udarili po „intelektualnim maškarama“.

Ipak, da na nekom budućem karnevalu bude ovjekovječena zaslužuje ova rečenica posvećena bivšoj raji i gaziji: „… Jer, slika predsjednika DF-a u ogledalu slobodnih medija nije baš tako ružičasta i lijepa kakvu je zamišljaju on i njegove partijske skutonoše.“ Biva, Avaz je „slobodni medij“. Ma, neka sve gori!

I na kraju, još malo o Lagumdžiji, kojemu su, kakav god da je, svi ti njegovi „projekti“ – Ljiljan ponajprije – dobro zlim vratili. Kad je konačno otišao iz posljednje ruže socijaldemokratske, Komšić je svoga izumitelja ovako definirao: „Lagumdžija je taktički genije, ali isto tako se pokazao i kao strateški patuljak.“

Iznenađen sam tada bio elokvencijom toga gospodina koji se inače uglavnom izražava tako kako bi bio blizak „malom čovjeku“. No, parafrazirat ću ga: Komšić nije nikakav genije. On je samo politička maškara. Pozdrav Trebižatu!

Dnevnik.ba