Željko ili Dragan: Fascinira potreba Bošnjaka da brinu o dobrobiti Hrvata

Prosto je fascinantna potreba Bošnjaka da brinu o dobrobiti Hrvata u BiH. Ne ustručavaju se oni govoriti o politikama koje će bh. Hrvatima donijeti spokoj u svojoj domovini, u BiH. No ujedno ne propuštaju naglasiti da Hrvatima zapravo i nije do BiH. Vrhunac te brige se ovih dana uobličio u pisanoj riječi bošnjačkog akademika Esada Durakovića objavljenog na portalu Depo. Opisao je on sve dobre razloge zašto Željko Komšić treba biti izabrani Hrvat u Predsjedništvu ustoličenom u Sarajevu. Ne, nije nesporazum posrijedi. Duraković je analizirao izbor za hrvatskog člana Predsjedništva. Za sebe Duraković već u uvodnoj riječi svoje brige za Hrvate, ili bolje reći za BiH, veli da piše mahom o principijelnim pitanjima, ali da to ponekad i nije moguće pa se retorički igra s dva imena: Željko Komšić i Dragan Čović. Zašto? Zato što ove dvije osobe mogu značajno da “utječu na sudbinu BiH” navodi akademik Duraković.

Već u prvoj rečenici u kojoj spominje imena etiketira Čovićevo političko djelovanje kao “destruktivno”. Onako, da odmah postavi mjerila stvari na pravo mjesto bez potrebe da objasni temeljne točke njegova destruktivna djelovanja. U sljedećoj dodaje da Čović nije naklonjen BiH, da denuncira BiH, da je perfidan, da ga zadovoljava samo disolucija BiH, sa tendencijom raspada. Da bi njegovim ulaskom u Predsjedništvo bila produžena agonija BiH koja bi dovela do raspada ove zemlje.

S druge strane, izbor Komšića je patriotski izbor, za probosansku politiku. Zašto? Zato što bi tako bila osigurana spasonosna “probosanska opcija”, a tu probosansku opciju trebaju, u ime hrvatskog naroda i za hrvatski narod, osigurati “patriote iz drugih nacionalnih opcija” tako što će glasovati za Komšića. A ti isti patrioti iz drugih nacionalnih opcija trebaju i „osujetiti Čovićev ulazak u Predsjedništvo“ – jer je i to izraz patriotizma.

Čović bi kao “negativno orijentiran član Predsjedništva” mogao djelovati dvostruko negativno: prema unutra i prema vani. Prema unutra, jer se odluke donose konsenzusom. Ma što ovo značilo u Durakovićevoj argumentacijskoj liniji. Da se malo našalimo s Durakovićem: pa ako se u Predsjedništvu budu Čović i Dodik dogovarali, eto konsenzusa na djelu. Eto većinske volje građana izražene preko legitimno izabranih predstavnika njihovih naroda. A kad većina nešto želi ili bira, ma koga je briga koje je nacionalnosti. Uvijek je to samo građanin BiH, tvrde uobičajeno probosanski orijentirani političari i javne ličnosti.

No dodaje ovaj akademik još nešto izuzetno važno, a to je da birači moraju dobro razmisliti jer funkcioneri na „najvišim funkcijama primaju velike plaće“, a mogu raditi „protiv interesa BiH“. Dakle, plaća je ključni motiv orijentacije biračkog tijela kojem se obraća Duraković. Ili, pojednostavljeno: ne daj plaću nesarajevskom Hrvatu. Nakon toga se ponovo poziva na produžetak agonije u slučaju izbora Dragana Čovića i pompozno poziva na sudbinski važan izbor Željka Komšića.

Dakle, Komšić je sudbina bošnjačkog biračkog tijela. Bošnjačko biračko tijelo zna što je istinski patriotizam i probosanski je orijentirano. Probosansko biračko tijelo brine za sudbinu zemlje i ne bi nikad izabralo nekoga tko bi nanio štetu BiH. To tijelo kao provjereno patriotsko mora brinuti za Hrvate, a i za Srbe ništa manje. Uvesti red među njih i odrediti tko će ih voditi kao politički narod. Oni to sami ne umiju. Oni srljaju u destrukciju. Ili su naprosto po prirodi destruktivni?

Kad raščlanimo ključne argumente za Komšića, a koje nam nudi ideolog bošnjačkog naroda, dobijemo da je izbor za njega: nalog patriotizma i sudbinska odluka. Zašto je to tako autor ne navodi. Pretpostavlja, a što je logička greška zaključivanja, da “svi tako misle”. Pri tom su “svi” ovi iz drugih „nacionalnih opcija“.

Kad raščlanimo argumentaciju protiv Čovića dobijemo: agoniju i tendenciju raspada BiH. Kako je agonija psihološki pojam i ozbiljno izlazi iz okvira racionalnog uvida, ova konstatacija ostaje na razini autorovih personalnih promišljanja a ne izražava argumentiran uvid ili, još manje, neko principijelno javno promišljanje. Tendencija raspada BiH koja se pripisuje Čovićevom djelovanju je izraz akademikovog personalnog stava prema jednom Hrvatu koji svoju ljubav prema domovini ne pokazuje onako kako taj patriotizam očekuju oni “iz drugih nacionalnih opcija”.

I konačno, zašto je izbor za Komšića a ne za Čovića – sudbinski izbor? Zato što akademik Duraković procjenjuje da je Komšić probosanski i to tako što samo i isključivo etiketira Čovića kao mrzitelja BiH, a te etikete zasniva ekskluzivno na nacionalističkoj netrpeljivosti prema drugom i drugačijem.

Čović je to drugo, taj Drugi koji ne pristaje da ovi iz „drugih nacionalnih opcija“ tretiraju Hrvate kao maloumnike koji ne umiju promišljati svoje političko biće nego im treba tutor koji će uz pomoć asimiliranog sarajevskog Hrvata promicati vrijednosti koje vrijede samo i isključivo u Sarajevskoj kotlini.

Bošnjački akademik Duraković, nažalost, osim sudbine ne poziva u pomoć niti jedan uobličen argument nego u svojoj isključivosti diskreditira političara koji je na proteklim izborima dobio nadmoćno povjerenje hrvatskog glasačkog tijela. Šteta što od njega ne čusmo kritički osvrt prema aktualnom ili potencijalnim članovima Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Čisto radi uvjerljivosti, vjerodostojnosti i moralnog imperativa koji se postavlja pred intelektualca koji se izjašnjava kao Bošnjak.

Dnevnik.ba