Zbog Međugorja i rata ljubuški Amerikanac ostavio je studij stomatologije i postao svećenik
U Međugorju je nedavno boravio svećenik u neobičnom bijelom habitu kakav se kod nas rijetko viđa. Iako Amerikanac, dobro govori hrvatski jezik. Zove se vlč. Charbel Richard Grbavac i ispričao je svoju zanimljivu priču.
Rođen sam 1972. u gradiću San Gabriel, a odrastao u mjestu Huntington Beach pokraj Los Angelesa u Kaliforniji. Potječem iz hrvatske hercegovačke obitelji podrijetlom iz Graba i Grabovnika blizu Vitine kod Ljubuškog. Imam dva brata.
Trebao sam biti stomatolog, ali na kraju su Domovinski rat i Međugorje potpuno okrenuli moj život. Prvi put sam bio u Međugorju 1982., još kao 10-godišnjak, drugi put 1990., u vrijeme kad su se događale “balvan revolucija” i barikade na Plitvicama.
Kad je počeo rat 1991., pitao sam se zašto se to događa, zašto tolike muke i stradanja… Nisam mislio na sebe, nego sam se pitao kako mogu pomoći, nešto učiniti za Hrvatsku, moju obitelj koja se ovdje bori. Treći put sam se vratio u Međugorje 1992./1993., oko Božića.
Uzeo sam slobodnu godinu na studiju te otišao u Španjolsku. Tada je već bio rat u našoj domovini. Osjetio sam u duši neki poseban Božji zov da me zove biti svećenikom. Vratio sam se u Kaliforniju i nastavio studij, ali sam bio drukčiji: počeo sam ići na misu svaki dan, učlanio se u molitvenu skupinu, počeo pohađati sate katekizma… Kad sam završio petu godinu stomatologije, shvatio sam da sada trebam ozbiljno razmisliti što ću dalje.
Opet sam si uzeo vrijeme od godine dana da molim i dobro o svemu promislim. Ušao sam u nadbiskupijsko sjemenište u Los Angelesu, ali sam, ipak, nakon dvije godine shvatio da svoj svećenički poziv želim živjeti u redovničkoj zajednici. 1998. sam došao u samostan st. Michael’s Abbey u Orange Countyju, samostan zajednice norbertijanaca, starog reda koji je osnovao sv. Norbert 1124. u Francuskoj.
Danas u samostanu živi nas 53 svećenika i 35 bogoslova. Imamo duhovni život, otprilike pet sati molitve na dan. Uz to, neki svećenici rade i u župi, predaju u školi, bolnici, zatvoru…, priča vlč. Grbavac za Međugorje-info.
Poljednje tri godine ravnatelj je katoličke škole SS. Peter and Paul School u Wilmingtonu, Los Angeles u župi, u njoj i radi.
Hrvatski jezik naučio sam u obitelji. Otac je bio vrlo strog i zahtijevao je da, kad god nema stranaca u kući, govorimo hrvatski. Svake nedjelje smo se sat vremena vozili na hrvatsku misu, a svakog petka išli u hrvatsku školu, učili hrvatske običaje i folklor.
Crkva je bila središte života. Moji roditelji imaju hrvatsku putovnicu i iako žive već dugo godina vani, cijela obitelj doživljava Hercegovinu kao svoju domovinu, duboko nam je u srcu to da se osjećamo kao Hrvati, ističe.
Iako je, kaže, rođen u Americi, često dolazi u posjet rodbini u Hercegovinu i na godišnji odmor. Posebno voli doći u Međugorje.
Obitelj mog oca je brojna, devetero braće i sestara. Nedavno su se svi okupili u rodnoj kući u Grabu. Moj stric Slobodan Grbavac napisao je i knjigu o našoj obitelji “Na tri kontinenta” jer su potomci rasuti po Europi, Americi i Australiji. Želio je pokazati sudbinu hrvatskih iseljenika, kaže vlč. Grbavac
